Danas sam slučajno hodajući prema kući zastala na prijelazu preko pruge. Stala sam na par trenutaka,i pogledala lijevo i desno. S jedne strane bilo je toliko mračno da se nebi moglo raspoznati koliko je dugo,ni što ima tamo u mraku,a pak s druge strane bilo je obasjano svjetlima,gdje se vidio gotovo svaki komadićak.
Naravno,izabrala sam svijetlu stranu,jer me hvatala jeza od pomisli na hodanje kroz nešto takvo,a pogotovo da idem SAMA. Znaći li to da nisam spremna riskirati u životu? Da me strah od nepoznatog (ne nužno negativnog) odvlaći po dobro poznatim,obasjanim putevima? Znaći li to da ja trebam nekoga da me drži za ruku svaki puta kad me strah?
Jer i sama znam da ću rađe hodati uz bok neprijatelju,nego sama. Ma koliko se ja trudila biti drugačija,ne ide. Odrasla sam tako da mi je uvijek netko bio blizu,nikad,baš nikad nisam bila sama. Ne volim izlaziti iz kuće sama,jedino vrijeme koje provodim sama je ono kad sam kod kuće,sigurna od je*enog sijeta koji me čeka pred vratima.
Da,poprilično sam sje*ana. Bolesna? Možda...
Svijet je utjecao na mene,potamanio mi je svaku,baš svaku mrvicu samopouzdanja. Ne,ne možeš promijeniti onaj strah što ti se ukorijenio od ranog djetinjstva,i zato sam baš ja "roba s greškom".
Zid oko mene,onaj bahati,će uvijek biti debeo i visok. Bolje neka misle da ne treba imati posla samnom nego da me potkopaju još dublje...
Post je objavljen 18.12.2011. u 00:00 sati.