Marketing
Derventski vašar
Ako Vam se ne da čitati, ove, kao i ostale slike možete pogledati ovdje.
Mapu ovog putovanja možete pogledati ovdje.
Ova vožnja, ili bar njena polovica (Požega –Brod –Požega), bi mogla biti sastavni dio cjeline pod naslovom „Priče iz Požeškog kraja“, jer je više puta u sezoni provozam, uz manja ili veća odstupanja. A jednom u sezoni je bitno proširim produživši iz Broda do Dervente. Tako da u konačnici ova vožnjica sa 170 i kusur kilometara postaje već prava vožnja, a uz to još je i jednodnevna.
Taj produžetak do Dervente, iako izvedljiv tokom cijele sezone, posebno se tempira krajem osmog mjeseca, točnije između 28-og i 30-og dana u tom mjesecu, a idealno bi bilo da to bude 28-i.
Da bi objasnio što je razlog odlaska u Derventu baš tog datuma moram kotač vremena vratiti unazad do one standardne fraze koja rijetko koga ostavlja ravnodušnim, a glasi „Sretno djetinjstvo“. U mojem kutku sjećanja pod tim imenom posebno, ako ne i počasno, mjesto zauzima selo Gradac udaljeno 5 km od Dervente. Tu je bila neka vrst pradomovine moga oca, čija je sestra (u daljnjem tekstu moja tetka), ostala na njihovoj očevini. Ta očevina se sastojala od (i za one prilike) skromne kućice, iste takve okućnice i nešto njiva, zajedno sa šumom (komada: jedan). Ta moja tetka je i nakon odlaska mog oca u (željezničke) proletere ostala baviti se onim čime se i do tada bavila – poljoprivredom na toj zemlji.
Životni standard te moje tetke je i za ono vrijeme bio krajnje skroman, a danas bi ga proglasili skoro, pa mizernim. Pa ipak, za ondašnju moju dječačku psihologiju svaki odlazak kod nje bio je interesantan i zanimljiv a svaki višednevni ostanak kod nje se smatrao praznikom.
Kraj je bio brdovit, kuće razbacane, uz samu kuću moje tetke bila je šuma, tako da se stalno nalazio razlog da se nekud ide i nešto radi. Poslije takvog (skoro) cjelodnevnog zujanja po selu bilo kakva, pa makar i najskromnija, večera, nama onako gladnima, bila je prava gozba. Poslije večere se jedva izdržavalo obaviti večernje toalete i u krevet, u kome se zaspalo tek tren dva nakon lijeganja.
Moja današnja sklonost prema bijeloj kavi i kruhu namazanim pekmezom od šljiva (domaćim) potiče još iz tog doba.
Iako je moje tadašnje prebivalište bilo u 20-tak km udaljenom Bosanskom Brodu, zbog općenito skromnijeg života i rijetke sklonosti putovanju, taj put se prelazio tek par puta godišnje, a naročito za vrijeme zimskih i ljetnih školskih praznika kada je uslijedio onaj višednevni boravak kod tetke.
Za ovu priču je zanimljiv ljetni boravak na tom selu, koji je znao biti veći dio ljetnih praznika.
Iako su se na selu radili poslovi , pa čak i mi, djeca, koje bi današnji (pretjerani?) dušebrižnici nazvali nasiljem nad djecom, mi to tako nismo shvaćali. Jednostavno, posao se mora obaviti da bi uslijedila sloboda. A sloboda je bila u igranju sa društvom i kupanju na 2-3 km udaljenoj rijeci Ukrini. Da sad ne ulazim u detalje tih igrarija, uz samo jednu napomenu da su uglavnom bile vani i da smo se znali razbježati po selu i tek kad je vrijeme jelu vratiti se kući (srećom nije bilo računala, a i televiziju ja imalo tek par kuća u selu), nego da se usredotočim na kraj ljeta.
Najgore što se svakom razigranom djetetu preko ljeta dogodi je kraj ljeta i početak škole. U mojoj osnovnoj školi je to bilo već prvog rujna. A tek dan-dva prije toga u Derventi, kao centru svijeta kome ja to moje selo gravitiralo, događalo se općenarodno veselje zvano Derventski vašar.
Ta institucija, stara dobrano preko stotinu godina, imala je, današnjim rječnikom rečeno, multimedijalni karakter.
Bio je to klasični robni i stočni sajam.
Bilo je tu i masa licitarskih štandova sa jeftinim plastičnim igračkama, standardni mamac za malu djecu.
Za onu stariju djecu bilo je tu elemenata Luna-parka, od ringlšpila, vrtuljaka, Zida smrti, razno-raznih vlakića, pa čak i kartinga.
Za srednjoškolsku, i onu malo stariju, omladinu tu su bili stolni nogometi i fliperi (oni pravi mehanički, a tek kasnije dolazili su i virtualno-elektronički kao najava računalnim igrama ).
A za starije i stare tu su bili veliki šatori sa klupama i stolovima na kojima se masnim prstima konzumirala janjetina/prasetina ili ćevapi uz zvuke nečega što je postupno prelazilo u najortodoksniji turbo folk.
Dakle, bilo je tu za svakog ponešto.
A na kraju, možda ono najvažnije, nesaglediva rijeka ljudi koja, kao lava nekog vulkana, sporo i lijeno teče između svega nabrojanog. I svi oni, uključujući i kap mog identiteta u toj ljudskoj rijeci, su tu da nešto i nekoga ide, da budu viđeni, te da draže svoja čula ugodnim uzbuđenjima.
U ta tri dana, koliko ovaj metež traje, jedva da vašar miruje. Možda tek ranim jutrom, jer već malo kasnije dolaze roditelji, bake i djedovi sa (malom) djecom, poslije podne su oni koji su pored svojih obaveza našli razlog da u gradu obave neki jako važan i neodgodljiv posao, da bi nakraju „samo malo svratili“ na vašar i ostali na njemu bitno duže nego su to namjeravali. A pojavom noći vašar kao da se budi, bolje rečeno razbuđuje, za vrhunac svoga postojanja. I što noć postaje dublja, to je gužva, a njome i cika, vika, graja i buka, veća. Tek kada noć dobiva status još ne probuđenog jutra, gužva se smiruje, razređuje i po malo posustaje, da bi tek oni najuporniji dočekali zoru ili čak izlazak sunca.
I slijedeći dan opet isto.
I treći dan bi trebalo biti tako, ali ipak nije. Prvi dan bude fantastično, nastoji se taj ludi, nezaboravni provod ponoviti drugog dana, no tijelo, pokošeno umorom, polako posustaje, a duh počinje preispitivati oduševljenje prvog dana koje se nije, bar koliko se očekivalo, ponovilo, pa se treći dan na vašar ide više inercijom, svjesni činjenice da je tu još danas pa opet tek za godinu dana. I nakon trećeg dana, skora da nam je drago što je gotovo, pa da se konačno odmorimo. Ostaju priče o utiscima doživljenog koji se prepričavaju slijedećih dana, no i to postupno blijedi, pa se pod naletom svakodnevnice, sve oko vašara stavlja nekako sa strane svijesti.
I tako se, na neki spektakularan način, obilježi kraj ljeta i svih lijepih stvari vezanih uz njega, da bi se sumorno, pognute glave i sjetna pogleda, krenulo u novu školsku godinu.
Tako je to meni izgledalo u tom mome sretnom djetinjstvu. Pa kao i svaki zreli i ostarjeli koji se vraća na mjesto svog djetinjstva, teško nešto od te euforije i lepršavosti može uočiti i doživjeti, osim oživljavanja uspomena. Valjda smo sa odraslošću i zrelošću izgubili taj lako zavodljivi osjećaj naivnosti djetinjstva, pa se sjetom, čak i žalošću, čeznemo za taj osjećaj mladalačke lepršavosti i zavodljive naivnosti, zaboravljajući i česta razočarenja, tugu i bol, nastale baš zbog te pretjerane lepršavosti i naivnosti. Dok smo bili mladi jedva smo čekali da sa odraslošću dobijemo tu zrelost čijom ćemo se racionalnom mudrošću boriti protiv tih razočarenja, tuge i boli, a sada kad smo (odavno već) odrasli, sa sjetom i čežnjom se prisjećamo te mladalačke lepršavosti i zavodljive naivnosti. I shvatimo spoznaju koja se u odraslima javlja od kad je svijeta i vijeka, da čovjek živi dok je mlad, bez obzira na godine.
Biti mlad dok si mlad, nije toliki problem koliko biti mlad kad si star.
Ta podjetinjenost po stare dane, standardna psihijatrijska dijagnoza (ljubomorne?) okoline, i mene zna uhvatiti, pa umjesto milion pametnih i „pametnih“ poslova, ja sjedam na bicikl i lovim duhove jednog prošlog djetinjstva u jednom prošlom vremenu.
A sada bilo bi već krajnje vrijeme da krenem sa vožnjom.
A kreće se u rano jutro. do Pleternice se proleti budeći se, a u Pleternici se skrene prema Djedinjoj Rijeci, da bi se iza tog sela na raskrižju, gdje putokaz pokazuje da je na lijevo prema Našicama, skrenulo desno u smjeru Slavonskog Broda.
Put pređen do ovog putokaza opisan je u priči Sovski Dol – Paka, pa ovu priču, praktično, počinjem od ovog raskrižja.
A još se nije za pravo ni prošlo raskrižje, a već počinje uzbrdica. Pažnje i poštovanja vrijedna i svojim usponom i svojom dužinom. istini za volju, uspon nije nesavladiv, naprotiv, stvar je principa, koji često inatom postaje, izvoziti ga do kraja. Ako i je malo previše strm, ublažava ga šuma, gusta i nepregledna, kroz koju se ide, što je poseban ugođaj ako se putuje na početku ili na kraju dana.
Uspon traje nekih dva i pol kilometra kada se (ah, konačno!) popnem na vrh prijevoja preko brda koji se zove Dilj-gora.
Sama cesta je široka, dobrog asfalta, a pune crte izvučene po njenim rubovima kazuju da je i magistralna. Moglo bi se reći da je čak i međudržavna, jer Mađarsku, preko Našica, i dalje odavde prema Slavonskom Brodu, povezuje sa Bosnom. Srećom, za bicikliste, to je magistrala na kojoj je promet dosta rijedak, što daje savršeni ugođaj bicikliranja.
Nakon prijevoja i obaveznom, dužem, odmoru na njemu slijedi gušt spuštanja, manje-više razmjeran muci pri penjanju. I dalje je šuma oko nas, koja se pri kraju spusta razrjeđuje, da bi nakon okolnih njiva naišli na one koji ih obrađuju, točnije na njihova prebivališta u seli Gornji Slatnik. Mirno, tiho, zlobnici bi rekli i, zabačeno selo. Koja je nužda natjerala prastanovnike ovog sela da se ovdje nastane, ostaje dilema za rješavanje nekom drugom prilikom, a ja, i dalje nizbrdicom, mada sada već blagom, nastavljam dalje.
Kod skretanja sa ove ceste prema selu Zdenci na okolnim brdima se vide iskopine bijele boje. To je znak da tek manje od metra od površine u zemlji je mekani, mrvljivi kamen krečnjak, koji je dušu dao za obradu u cilju dobivanja kreča.
Davno, još dok sam bio srednjoškolac, znao sam sa društvom i sa starim očevim biciklom dopedalirati do ovog mjesta gdje sam promatrao pučku primitivnu tehnologiju dobivanja tog prastarog građevinskom materijala.
U tlu, na nekoj padini, opekom je ozidan prostor u obliku krnjeg stožca sa rupom na dnu i na vrhu. U taj ozidani stožac se naslaže kamen iskopan iz brda, gore se sa blatom napravi mala rupa, a u donji otvor se lože drva u obliku grana. Seljaci, koji su to radili, kažu da loženje traje neprekidno tri dan i tri noći. Loženjem se unutar te svojevrsne peći stvara kemijska reakcija u kojoj se izdvaja voda koja u obliku vodene pare izlazi van kroz onu malu rupu na vrhu a unutra ostaju komadi živog kreča. Kad se ohladi taj se kreč natovari na kola sa konjskom zapregom pa se onda tako obilaze bliža i daljnja sela kroz koje se polako vozi i viče na sav glas „KREEEČ! EVO KREČA!“. Čuvši to, mještani izlaze van i kupuju taj građevinski materijal potreban za uređenje kuće i sa vanjske i a unutrašnje strane.
U doba velikog investiranja bivše nam države, krajem 70-tih godina, nepojmivo za današnje neo-kapitalističke prilike, gradile si se silne, manje i veće tvornice. Pa je tako nekim moćnicima palo na pamet što ne bi i država napravila ovo što seljaci rade, te je u sklopu Brodskog diva „Đuro Đaković“, ovdje, nekih 17-tak km daleko od Broda izgrađena tvornica kreča „Domin“. Čak je i cesta od Broda pa do ove tvornice proširena i asfaltirana (između ostalog i na radost našu, koji smo onda bili neka vrst prabiciklista).
Jedno je vrijeme novootvorena tvornica radila punom parom, da bi se potom gomilali gubici, problemi sa plasmanom proizvoda, i Bog (odnosno moćnici) bi ga znao što još, da bi se na kraju tvornica zatvorila a radnici raspustili (nešto poznato iz današnjih dana, zar ne!?).
I umjesto zvaničnog imena „Domin“ ova (bivša) tvornica posta u narodu poznata kao „Slavonski Obrovac“.
Obravac, malo mjesto u Zadarskom zaleđu smješten u klisuri rijeke Zrmanje, 10-tak km prije njenog utoka u Novigradsko more, imao je bitno više i bitno ljepših razloga da postane poznat širom bivše države, ako ne, a ono barem po prirodnim ljepotama svoga smještaja. Umjesto svega toga postao je naširoko poznat po tvornici glinice izgrađenoj u njegovoj blizini koja je propala i prije nego je počela s radom. Tek pri završetku izgradnje, kad je trebalo, kako se ono kaže, još samo staviti točki na i, neko se sjetio da malo detaljnije i studioznije zbroji, oduzme, pomnoži i podjeli neke brojke. Kad je to i učinio rezultat mu je bio u stilu „Kad sve zbrojim dođe mi da se oduzmem!“. Pokazalo se da sirovine ima puuuno manje nego što se očekivalo, a to su valjda još bili neki faktori, nama običnom puku neshvatljivi i nepojmivi ( a i neobznanjeni), tako da su svi otišli s gradilišta i ostavili „stroj profesora Baltazara“ da nijemo svjedoči o nečemu i nekomu. I on i dan danas to čini putnicima koji se s Prezida na putu od Gračaca spuštaju prema Zadru osvrnu malčice na lijevu stranu i na pravom mjestu vide zbunjujuće znanje mat zagasito smeđe/crvenkaste boje.
Od tada, za svaki uzaludan posao ostaje termin „da će (posao) završiti kao Obrovac!“.
Nakon što sam pozdravio „Slavonski Obrovac“ i nastavio s vožnjom, cesta je završila sa spustom i nastavila blagim gore-dolikanjem. Oko mene je brežuljkasti kraj u kojemu je šuma ustupila mjesto livadama, njivama i voćnjacima. Sve to, uz nedostatak kuća, davalo je neki tihi, mirni, pitomi štih, kao nešto u što ljudi polako i pažljivo, da ne prekidaju mir, zalaze iz svojih kuće koje su tu negdje blizu ali ipak dovoljno daleko. Pa i cesta, koja prolazi tom mirom čini to pažljivo sa blagim zavojima i laganim uzbrdo-nizbrdicama, da ne remeti štimung. Skoro svaki put prolaskom ovim krajem, ne mogu se oduprijeti zovu okoline te zastanem radi osluhnjivanja tišine, mada nije niti velika uzbrdica niti veliki umor.
Nakon kraće i blaže uzbrdice pojavljujem se na nekoj vrsti mini prijevoja,gdje ispod sebe vidim crkvu i mjesto Pocrkavlje u kojemu su, valjda, oni koji dolaze u ovaj mir kojeg ostavih iza sebe. Sjurih se s guštom niz padinu i prođoh kroz navedeno mjesto.
Slijedećih 12-tak km do Broda prolazim pored kuća koja čine neprekidnu vezi niza sela koja, opet, čime predgrađe Slavonskog Broda.
U zadnjem selu pred Brodom, Podvinju, zastajem za trenutak pred seoskom crkvom Sv. Antuna, prisjetivši se neke vrste mini oblika Derventskog vašara koji se pokraj crkve zbiva na Antunovo – 13. 06., i na koje sam znao često navraćati.
Prilazna cesta iz Broda prema Podvinju sada je presječena auto-cestom, preko koje je izgrađen pješački nadvožnjak. Pretvorivši se na kratko u pješake, moj bicikl i ja smo prešli auto cestu zastavši za trenutak radi pozdrava.
Obilazak Slavonskog Broda ostavljam za povratak, te idem ravno prema graničnom prijelazu. Prešavši most preko Save svraćam u svoj bivši grad na ručak. Zaključio sam da do Dervente ima još dosta vremena i kilometara, pa iz straha da me glad nenadano ne preduhitri, ja sam preduhitrio nju. Na već poznato mjesto, u poznato ugodnoj hladovini, naruči osam poznato jelo sa poznatim pićem.
Odmorene duše i podmirenog tijela nastavio sam vožnju magistralnom cestom prema jugu u smjeru Dervente. Nisam baš puno prešao, tek možda kilometar, da bih svratio na neku benzinsku postaju, točnije na njem početak. Bilo je već pola dvanaest, sunce je počelo dobrano pržiti, pa su se moja stopala u patikama počela buniti. Kako bi pri utrci Formule 1 rekli, skrenuo sam u boks radi promjene guma. Dakle, umjesto patika, na stopala sam navukao sandale u kojima su se opušteno i razdragano, osvježeni vanjskim propuhom, razmigoljili moji nožni prsti.
Nakon desetak kilometara vožnje magistralnom cestom, skrećem desno slijedeći putokaz za Koraće, pa nakon par stotina metara zastajem na mostu preko Ukrine. I za ovo mjesto vežu me uspomene iz mladosti kada se dolazilo na kupanje. Malo je veći problem bio naći dubinu dovoljnu za kupanje, no zato je temperatura vode bila više nego ugodna. Pa valjda radi tih uspomena, svaki put pri bicikliranju ovim krajem, slijedi obavezno zastajkivanje na ovom mostu. A isto tako u fotografiranje Ukrine.
Pa gledajući što je ostalo od te rijeke danas, zaključujem da se radi o velikoj suši ove godine. No, pogledom na situaciju s mosta prije 2 i 4 godine, vidim da ta suša nije ovogodišnji izuzetak već višegodišnji trend. Ne samo da je vode sve manje i manje nego su i okolna drveća sve manja imanja.
E to već djeluje bitno zlokobnije. Srah me je i pomisliti kako će to izgledati za, recimo, desetak godina. Jedno je kad čujemo, ili slušamo, priču o stalnom globalnom zatopljenju, a drugo je kad to svojim očima (i ostalim osjetima) sam to uočim.
Ova cesta prema mjestu mojeg sretnog djetinjstva je uska, ali asfaltirana i s minimumom minimuma prometa tako da bi vožnja mogla biti pravi užitak. I bila bi da ne prolazi, uglavnom, odavna već, zapuštenim i zaraslim njivama i isto takvim, ali još i razrušenim, kućama. Sve je to ostavština prošlog rata. Iako ovom cestom već godinama prolazim, uvijek mi se stegne grlo, a srce obuzme zebnja, pogotovo što se sjećam ovog kraja kada je prije rata bio bitno življi i prometniji.
Nakon vožnje ravnicom, koje se naziva Ivanovo polje, prolaskom kroz Korače, skrećem lijevo prema Barici. Prvo Donjoj a zatim i Gornjoj.
Iz Done se, logično penjem prema Gornjoj. S lijeve strane ostaje mi široka dolina rijeke Ukrine kojom, pored rijeke, putuje i magistralna cesta.
Nakon prolaska neke vrsti prijevoja, na kojem je selo Kostreš, slijedi nizbrdica prema selu u kojem moje, više puta već spomenuto, sretno djetinjstvo spava. Prvo s desne strane nakon spuštanja od par stotina metara, pogledam na susjedno brdo na kojemu su razbacane kuće i crkva sela pod imenom Bijelo Brdo.
Nakon nekih kilometar spusta, cesta za trenutak prelazi u ravnu dionicu, a lijevo od nje bi trebala biti jedna od bivših njiva moje tetke.
Tren poslije, tok razmišljanja se prekida sam od sebe, u mojoj duši muk, tišina koja pritišće. Zastajem ispred nečega što bi trebao biti ulaz u dvorište kuće iz uvoda ove priče. Umjesto toga pred sobom promatram neprohodnu gustu šikaru, zbunjen njenom veličinom i svojom nemogućnošću točnog lociranja ulaza, dvorišta i kuće. Iako se čovjek diči svojom snagom nad prirodom, stojim i gledam zapanjeno što priroda može napraviti za dvadesetak godina ako je se ostavi na miru.
Posegnuvši za svojom arhivom dijapozitiva, nalazim jedan snimak iz kasne jeseni 1979 godine na kojem se vidi sva (i za one prilike) skromnost kuće moje tetke u kojoj su se zbivala zbivanja s početka priče.
Pri jednom kasnijem posjetu radnog karaktera, nakon obavljenog posla, jedne večeri 1986 godine, načinio sam jedan od noćnih snimaka iz svoje početničke faze istraživanja ovakve vrsti fotografije.
A na ovom snimku sa početka 1990 godine,iza moga sina (onoga kojemu sada tradicionalno idem biciklom u pohode opisanih serijom „K potomstvu u metropolu“) i njegove ponosne mati, gore na cesti se vidi ondašnja naša limuzina. Otprilike na tom mjestu na cesti, ja sada stojim i bezuspješno, umjesto guste šikare, pokušavam pronaći ostatke kuće čiji bi se dio, da je snimak širi, s lijeve strane vidio pokraj moga sina.
Duboko uzdahnuvši u pokušaju rasterećenja duše koja je s nečim, ni sam ne znam čime, bila već nepodnošljivo pritisnuta, pozdravih mjesto gdje moje djetinjstvo spava, pitajući se zašto i kako se nešto tako lijepo pretvorilo u tako ružno.
Na ovo moje pitanje tišina oko mene je pojačala svoj muk želeći mi, valjda, nijemo reći da odgovore na neka pitanja čovjek traži cijelog života da bi na kraju shvatio da je bit u podnošenju nepodnošljivog. I prihvaćanju nedaća, koje ne možemo promijeniti, uz zahvalu Svevišnjem da nije gore. A obzirom da je o ratu riječ moglo je biti (i mnogo) gore.
Nakon još jednog uzdaha, vratio sam se u sadašnjost, pozdravio svoje djetinjstvo da nastavi u miru snivati svoje snove, sjeo na bicikl i nastavio prema, pet kilometara udaljenoj Derventi.
Cesta ide malo dolje, pa malo ravno, pa više dolje . Prije konačnog spusta u ravnicu, snimio sam grad koji se nalazio preko puta doline kroz koju teče Ukrina. Centar i glavnina grada su na (strmom) brdu, dok je manji grada dio oko Ukrine, gdje se na ravnom platou smjestio derventski vašar.
No, prije konačnog spusta u ravnicu, pozdravio sam donju tetkinu njivu, godinama već neobrađivanu sa stablom divlje jabuke koje je, razumljivo samo logici ratnog vihora, preživjelo, i sada samo i usamljeno tek rijetkom prolazniku budi neke davne uspomene, kao meni sada.
I konačno, Derventski vašar.
Možda zato što je bilo jedan sat po podne, možda zato što je sunce nemilice pržilo, možda i zato što je opća kriza, a možda i zato što je bio treći dan vašara, uglavnom vašar se dobrano gasio pokazujući tu i tamo tek pokoje zadnje znake života. Od rekvizita zanimljivim mlađima, ili su opustošeno i nijemo čekali ovu zadnju večer u nadi da će ipak netko naići da ih upotrebi, ili su se neke od njihovih gazda, izgubivši svaku nadu daljnjeg ostanka, pa mirno i polako, ali nekako olovno i teško, bavili složenim rastavljanjem i pakiranjem za odlazak.
Najveću vjeru u svijetlu neposrednu budućnost imalo je par dobrano potamnjelih prasaca koji su se jednolično okretali na ražnju kraj ugasle vatre koja se još pomalo puši. Nekome će uskoro pružiti užitak punog zalogaja sa čijeg se kuta usne stidljivo vidi masni curak koji se brzo rukom obriše, a sve to zalije (još) jednim gutljajem vina ili piva. a možda i rakije.
Prije četiri godine, kad sam obilazio ovu instituciju, bilo je ipak malo življe. Možda su bila bolja vremena, a možda i (najviše) zato što je bio tek prvi dan vašara, pa iako je otprilike jednako grijalo, ipak je svijeta bilo više.
Dok su se jedni, friško pečeni prasci, rastrančirali i konzumirali, drugi su se vrtjeli na svojim vrtuljcima, a dim drvenog uglja i masne pečenke se osjećao izdaleka.
Tu je bio i cjenik tako da je svatko mogao izračunati koliko gubi za ono što dobiva.
Dok su oni veći vrtuljci, za velike, tiho dremuckali u očekivanju večernjih sati, oni manji su već bili zaposleni okretanjem najmlađih.
Ako se na zabavu čeka kasno poslijepodne i večer , za pravi posao je sada najbolje vrijeme. Sajmeni dio vašara je bio najviše posjećivan baš u ovu sredinu dana.
Tu su bile kose za ručno košenje trave i potreban pribor uz njih.
Najviše su me dojmili konji. I izgledom i brojem. Toliko lijepo uređenih i dotjeranih konja na jednom mjestu ne vidjeh već ooooodavno. Ne znam kako nalaze računicu pri radu s njima ali ih je stvarno lijepo (po)gledati. Sjećam se u dobu onog mog djetinjstva, da su, ondašnji stariji govorili o tim plemenitim životinjama sa dužnim poštovanjem s kakvim ne bi pričali barem za pola ljudi koje poznaju.
Kraj ulaza u vašar, uz cestu su se skupili oni koji prodaju sve i svašta, a moju pažnju je privukao auto pokriven masom čarapa, priglavaka ,vesti i polovera izrađenih od prave vune i ukrašeni zanimljivim šarama. S time na sebi nema zime i u najoštrijoj zimi.
Na početku starog mosta preko Ukrine uvjek je bio izvješen natpis o rednom broju vašara.
Nije baš kronološki, ali nakon odlaska u 2007-u godinu, vraćam se i 2009-u kad sam bio pregladan da svratim na vašar, već sam produžio do grada da u njegovom centru pojedem ćevape.
Jedno od ružnijih sjećanja u tom mom sretnom djetinjstvu je ta glavna ulica u Derventi i smještaj centra grada. Do centra grada treba se penjati dobar kilometar vrlo, ali vrrrrrlo strmom ulicom. I onda, kao klincu, a i danas sa biciklom, duša mi je na nos izašla dok sam došao do centra grada. Ne znam za grad koji ima strmiju glavnu ulicu od Dervente.
Neposredno prije centra, pored opustošene i devastirane robne kuće, na mjestu nekadašnjeg parka nailazim na novo sagrađenu pravoslavnu crkvu.
Prošavši pored nje ulicom koja je u moje mladalačko vrijeme imala ulogu Derventskog korza, konačno dolazi a dio ravnoga. Na tom ravnom platou smjestili su se katolička crkva i džamija.
Tako su potrebe za sve tri vjere zadovoljene. Sve tri bogomolje su lijepo uređene i dotjerane, kao da se bore za poglede prolaznika. Ipak bi meni najdojmljiviju, izdvojio katoličku crkvu, koja je, nakon potpunog rušenja u ratu, ponovo izgrađena. Nemam baš mnogo simpatije za modernu crkvenu arhitekturu , ali moram priznati da me je ova ostavila bez daha. I oblikom i bojama vanjske fasade.
Glad je sad postala jako nestrpljiva, pa sam, pitajući prolaznike, pronašao jedno malu čevabdžinicu (tako na njoj piše!) i naručio jednu veliku i pivo.
Debela hladovina, odmaram, a zvono na pravoslavno crkvi poče otkucavati podne. I iz ceste ispod mojeg mjesta ručku, krene procesija. Tek tada se sjetih da je 28. 08., kako bi mi rekli, Srpska Velika Gospa, pa kao što i mi svoju slavimo, tako i oni svoju. Raskošno i dostojanstveno.
Izađimo mi iz ovog vremeplova i vratimo se u 2011-u.
Nakon razgledanja pustog trećeg dana Derventskog vašara, krenuh polako prema izlazu iz grada. Gladan (još) nisam, pa ću izdržati do Broda, a onda ću vidjeti. Izađoh tako na staru Brodsku cestu i prije nastavka puta zastadoh da snimkom temperatura na mom ciklo-kompjuteru zabilježim stupnjeve vrućine.
Sjedoh na bicikl u nakani da malčice požurim što i učinih tek desetak metara. Pri prebacivanju brzine na zadnjem lančaniku, čuh neki KRC! i bicikl mi poče zavodljivo njihati zadnjicom. Stadoh zbunjen. pogledah zadnji točak, opipah ga i shvatih.
Pukla zadnja osovina.
Bilo je 35°C, vedro i sunčano, ali meni pade mrak na oči.
Prvi put u životu da mi se takvo što desi (a sve ima svoj prvi put!).
'Ajd', mogu sad intelektualno razglabati zašto je pukla (zarezno djelovanje, zamor materijala i tako to) , ali će mi do kraja ostati misterija kako osovina ZNA da sam u današnjoj vožnji najdalje od kuće pa da tada pukne.
Vratih se nazad u obližnju trgovinu, udaljenu par desetaka metara, da hladnim pivom rastjeram onaj mrak pred očima i da pametno smislim što dalje.
Kad upitah, rekoše mi u trgovini da nazad u gradu, nekih pola kilometra, ima neka trgovina sa dijelovima za bicikle. I krenuh pješice zlosretni ja, gurajući zlosretni bicikl čiji se zadnji točak razbacivao novodobivenim prostorom u svome uležištenju. Bicikl nije bilo problem gurati, samo sam morao točno pogoditi nagib držanja, da zadnji točak ne zapinje o lijevu ili desnu stranu vilice.
I tako šetajući kao na korzu, moj bicikl i ja dođosmo do te trgovine. A ono trgovina uglavnom šminkerske sportske odjeće u kojoj je bilo i par (fensi) bicikala iza koje je bila stidljiva polica sa biciklističkim dijelovima.
Naravno, bez osovine.
Mrka prodavačica, od prilike, mojih godina, ali zlovoljne duše, zlovoljnije čak i od moje kakva je u ovom trenutku bila, na pitanje ima li to i to, reče, tek stotinku sekunde nakon mog pitanja, kratko i oštro „NEMA!“, a na pitanje gdje bi mogao naći, još kraće odreže „NE ZNAM!“ i nastavi tupo gledati u zamišljenu točku na zidu u koju je, valjda, s tolikim guštom gledala prošlih sati, dana i godina, a gledala bih i slijedećih desetak godina, da je ja tako brutalno s tako prozaičnim pitanjem, nisam prekinuo.
Zaboravivši uopće zašto sam ovdje, uplašivši se sada i za samog sebe izađoh što tiše, ali i što brže što sam mogao, iz ove ledene atmosfere u kojoj je prijazan osmjeh i topla riječ milionima svjetlosnih godina udaljena, te stadoh pored svog ranjenog suputnika.
Što sad!?
Ah, ništa, kad nema druge, uzmi džoker „Zovi“. Posegnuh za mobitelom i poslah poruku svojoj životnoj suputnici, koja sada poprima ulogu šlep službe. Dogovorismo se da ću ja polako, pješice put Broda, a ona autom put Dervente, pa gdje se sretnemo.
Sreli smo se nakon dva sata i mojim nožicama prijeđenih 11km, negdje oko mjesta Zborište, taman na mjestu gdje je stara uskotračna željeznica, kojom sam u onom svom sretnom djetinjstvu putovao u Derventu, prelazi magistralnu cestu. Za razliku od kuće moje tetke čiji realni sadašnji tragovi ne postoje, ovdje kraj magistrale je netko iskoristio željeznički mostić preko potoka. Nabacio je drvene trupce i pokrio zemljom, pa tako učinio da taj željeznički sada postane cestovni mostić nekog sokaka do neke njive, čime ga je sačuvao kao realnu uspomenu na tu željeznicu i do današnjih dana.
Dok sam promatrao taj mostić kao konkretno zrnce (davno) prošlih dana, stiže i moja životna suputnica te parkira auto na poširokom proširenju, i još u hladovini. Stavih bicikl na auto, te sretni oboje, ona što me zatekla živog i zdravog, a ja što se okončao ovaj moj Blajburški put koji samo najžilaviji preživljavaju (priznajem da je za mene, kao biciklistu, pješačenje živa muka), uzeli smo si podužu pauzu pa odmarali (ja) i prezalogajili što se za prezalogajiti imalo (ona).
U tom od odmaranju, pažnju mi privuče moja ruka opaljena suncem sa blijedim prstima koji su, držeći upravljač, uglavnom bili u hladovini.
Konačnim dolaskom kući raspremio sam opremu i u vrećici proglašenoj za smeće izvadio sprešanu limenku Jelen piva (Deer beer) popijenu još na osmom kilometru moga pješačenja. Bilo me je stid baciti ju tek tako u jarak pokraj ceste, pa sam je spremio za nalazak nekog kontejnera – i zaboravio na nju, da bih je sada prilikom raspremanja ponovo pronašao.
Nakon tuširanja i oporavljanja i duha i tijela zamijetio sam da su i moja stopala stradala u onom bijesnom maršu. Biti će da sandale, koje su se pokazale idealne za vožnju, takvima nisu bile i za (duže) pješačenje, pa su na stopalima napravila dva žulja, pošteno raspoređenim na svako stopalo po jedno i pažljivo simetrično smještenim na njima.
Sad kad je ovaj dan potpuno ne predvidljivo i neočekivano ovako završio red je da trenutak vremena posvetim i glavnom uzroku tome, prije nego što tu osovinu ne bacim „da je vrag odnese“.
Ako je ovaj dan završio ne znači da je ova priča gotova.
Ma kakvi!
Takva jedna sitnica, kao što je pucanje osovine, ne bi me trebala spriječiti privođenju priče kraju kakvim sam strijemio od današnjeg jutra, kad je ova vožnja i krenula.
Priča se, dakle, nastavlja pitanjem :“A što bi bilo da osovina nije pukla?“
Da ta osovina nije pukla, napustivši zadnje kuće Dervente, i vozeći još 5-6 km po glavnoj cesti, s olakšanjem napuštanja (po)gustog prometa, skrenuo bih desno ka mjestu Žeravac kako ga putokaz naziva. A mjesto/selo je tipično za ovaj kraj, dakle razbacane kuće kud koja bez nekog, lako uočljivog, smisla i cilja. Većina kuća je ili pusta ili razrušena, a često ijedno i drugo. Postupno je kuća, bilo kakvih, sve manje i manje da na kraju cesta ostane usamljena stisnuta sa gustim, visokim raslinjem.
Utjeha da je bar asfaltirana ne traje dugo, pa se i on povlači, ostavljajući, sada već uski i stiješnjeni prašnjavi sokak.
Ova vožnja u ovom izdvojenom i izoliranom miru i tišini, koja djeluje više zlokobno i tjeskobno, srećom ne traje duko, tek neki kilometar, da bi se vidik proširio ulaskom u selo Grk, koje ne izgleda bitno drugačije od Žeravca, a usput rečeno i sva sela na ovom putovanju od Broda do Dervente i nazad manje-više tako zlokobno i tjeskobno izgledaju.
Barem je ponovo asfalt, i barem je vidik oko mene širok, a tu je još i blaga nizbrdica, tako da pronađoh i trun pozitive. Što i nije bilo teško nakon prolaska onog neasfaltiranog sokaka.
Životni putovi ili bolje rečeno životne nedaće znaju nekad nelogičnost učiniti praktičnom ili praktičnost nelogičnom. Tako sam naletio na rezidenciju neke (prave)ovce koja je u dvorištu i u donjoj etaži imala dnevni boravak, a mjesto odmora i opuštanja je pronašla na katu iznad.
Na raskrižju u selu Kolibe blistala je novosagrađena džamija, a nedaleko od nje i seoska birtija u koje se svrati na hladno pivo i put od Dervente do Broda presječe na dva dijela.
Slijedećih 15-tak km do Broda je kroz ravnicu ravnu kao tepsija. Vjerojatno je zemlja na okolnim njivama plodna, no sudeći prema razorenim i napuštenim kućama, nema koga da ih obrađuje.
Da ta osovina (prokleta bila ,sjeme joj se zatrlo) nije pukla, dolaskom u Slavonski Brod bi prvo svratio do Brodskog korza.
Slavonski Brod je relativno mlađi grad, proglašen industrijskim, tako da je relativno malo zanimljive stare arhitekture. Ali to što ima lijepo su uredili, nema što! Centar grada, zajedno s korzom je bilo tik uz Savu. prema kojoj se dolazilo ako se krug šetnje po korzu ne završi okretom, već se nastavi ravno naprijed.
Korzo je , još od mojih mladalačkih dana, bilo rezervirano samo za pješake. Stare zgrade oko njega, nekad oronule, no dolaskom nove države i novih pogleda na povijest, sada su lijepo uređene i dotjerane. Ono što to korzo čini drugačijim od onoga iz moje mladosti su silni kafići čije su terase osvojile skoro polovicu njegove površine. Izgleda da je ova sadašnja mladež bitno iscrpljenija i umornija od one moje, jer dok smo mi neumorno trošili stopala svoje obuće šetajući gore-dolje beskonačno mnogo puta, ova današnja mora sjesti i doći do daha i analizirati ono vječno jedno te isto pitanje kakvo je i moja generacija imala na tapeti kao i generacije prije mene, a to je „Tko je koga, zašto i kako, s kojim uzrocima i posljedicama … itd, itd.“ Bez obzira na tehnološki napredak, osnovni poriv, da se vidi, da se bude viđen, da se nešto čuje, i da se pričanjem nešto rastereti, ostaje i dalje nepromijenjen. Mijenjaju se samo stilovi i načini.
U moje mladalačko doba, korzo je nosilo naziv vrhovnog vođe svih naroda i narodnosti naše nesvrstane, samoupravne… itd, itd države, da bi sada dobilo naziv Trg Ivane Brlić-Mažuranić koja je većinu svog životnog vijeka proživila u jednoj od ovih okolnih prekrasnih zgrada i u njima napisala većinu od svojih dijela i danas omiljenima među djecom. Zbog toga je logično da na svome trgu ima i svoj spomenik.
Iza Ivane se nalazi Brodski maslačak, jedna od ljepših gradskih fontana koje sam ikad vidio, a iza nje je kuća znanja u kojoj sam se pet godina preznojavao, strepio, nadao i na kraju veselio pozitivnim uspjehom.
Druga znamenitost Broda je nedaleko od korza.
Krajem sedamnaestog stoljeća kada se Turci otjerani iz Slavonije na južnu obalu Save, iz prevencije da se kasnije ipak ne bi vratili, carica Marija Terezija je dala napraviti veliku tvrđavu kraj Save oko koje je kasnije i nastao ovaj grad. I u prošloj državi, u dobu moje mladosti, tvrđava je i dalje zadržala svoju atraktivnost ondašnjoj vojsci pa je u njoj bio vojni garnizon. Nikad, pa ni danas, mi nije bilo jasno što je jedna armija, koja je sebe nazivala trećom u Europi, našla zanimljivog u utvrdi staroj dvjesto godina. Tek dolaskom ove države shvatilo se povijesno i kulturno, a ne militarističko, značenje utvrde, te se polako, ali uporno započelo s njenom obnovom. Za nas obične smrtnike na biciklima, najznačajnije je da sada možemo bez straha, slobodo se provozati unutar njenih zidina.
Iako je dosta toga neobnovljeno, a tek manji dio obnovljen, ono što se vidi dovoljno je a se ostane bez daha, zadivljen veličinom i oblikom tvrđave, pogotovo imajući na umu vrijeme njene izgradnje.
Posebno zanimljivo, meni barem i simpatično, je da se unutar utvrde u obnovljenoj zgradi smjestila klasična gimnazija.
Kad se od silne šetnje ogladni, tu je, već svakog ljeta, tradicionalno posjećivana s moje strane, picerija „Uno“ sa rustikalnim ambijentom, dobrom picom i dobrim pivom (eto sad još i reklama, mada mi nisu ništa platili za nju) .
Priču o Slavonskom Brodu i njegovom obilasku završiti ću eksponatima ispred upravne zgrade „Đure Đakovića“, meni kao putniku od djetinjstva naročito zanimljiva i draga.
Otkad znam za“Đuru“ znam i za izložene lokomotive normalnog i uskotračnog kolosijeka (ćiro) kao i za parni valjak. Istina dugo su bilo oronuli i nagriženi hrđom, da bi ih nedavno preobukli u nove slojeve boje. Pa da im ne bude dosadno, još su im pridružili i stari tramvaj koji je nekad vozikao Zagrebačkim ulicama.
Da ona (prokleta) osovina nije pukla sada bi nastavio vožnju na zapad i 10-tak km od Broda, iza sela Sibinj skrenuo desno sa glavne prometnica za Požegu u smjeru putokaza koji pokazuje kuda se ide za Grgureviće.
Ovaj put je nešto duži, prijevoj koji treba preći je nešto viši, ali se izbjegava dosta jaki promet, naročito kroz sela koja gravitiraju Brodu. Osim toga, vozeći se ovim smjerom bitno je veći dobitak na zanimljivosti i atraktivnosti.
Nakon napuštanja zadnjih kuća Sibnja, cesta se krivudavo blago penje, probijajući se kroz zelenilo i pokoju njivu koju Sibinjčani obrađuju.
Postupno, njiva je sve manje a šume sve više, cesta je sve strmija i krivudavija, da bi na kraju ušli u pravu šumu kroz koju se krivudavo provlačim vozeći uzbrdo.
Nakon te šume. ponovo se pojavljuju njive , a daleko ispred mene i kuće do kojih treba doći vrlo, vrlo strmom uzbrdicom. Srećom, ne traje dugo.
Popevši se do prvih kuća, onako zadihane i oznojene, pozdravlja nas tabla mjesta Jakačina Mala koja nam želi srdačnu dobrodošlicu.
Kraj jedne od kuća, u dvorištu bila je hrpa bundeva. To me posjeti (opet na ono) sretno djetinjstvo kad smo u kasno jesenskim ili zimskim danima od roditelja, ili od one moje tetke, bili nagrađeni pečenim špicama, koje su se jele dok nestanu ili dok želudac ne zaboli, što već prije dođe. Sjećam se da je vječito bio problem krša od ljuski špica koje su, ma koliko se mi djeca trudili, bilo svuda po kući. Te ljuske se zabiju u prostirku na podu i teško se daju maknuti, bilo metlom bilo usisavačem.
U nastavku slijedi par stotina metara blagog gore-dolikanja kroz selo koje je smješteno nekoj vrsti hrbta, tako da i sa lijeve i sa desne strane gledamo negdje dolje. Sa desne strane je neki zabačeni zaselak u niskoj šumi, kao da su se neki, koji nisu simpatizirali jesenjsko-zimske vjetrove, sakrili u zavjetrinu.
Sa lijeve strane se pruža neuobičajeno veliki pogled na dolinu. Šuma se ovdje povukla da ne smeta pogledu, a taj pogled, u ovisnosti o svojoj oštrini, može u daljini vidjeti dolinu Orljave i Pleternicu u njoj. Pored izuzetno malog prometa, ovaj pogled je jedan od razloga zašto skrenem na ovaj put.
Nakon prolaska zadnjeg gore od gore-dolikanja, kojeg smatram neku vrst prijevoja, cesta krene blagom nizbrdicom, te iza slijedeće krivine se ukažu Grgurevići, selo koje ću pri prolasku ovim putem tek ovlaš dodirnuti.
Pozdravivši, dakle, Grgureviće na samom ulazu, oštro i strmo skrećem lijevo i nastavljam strmim spustom dužine oko kilometra. Dolje negdje u dolini se nazire cesta na koju ću izaći u obliku T-raskrižja. Onaj prekrasan pogled sa onog hrpta se nastavlja i ovdje. Selo gore desno na slici su Brđani, nikad obiđeni s moje strane, iako svaki put kad ih gledam odavde, obećam si to jednog dana.
Spust je bio standardni gušt, a nakon dolaska na to T-raskrižje, zastao sa na trenutak da pogledam odakle sam se spustio.
Nastavio sam putem prema Pleternici, nakon koje je uslijedilo umorna, nezanimljiva i zbog gustog prometa, depresivna vožnja do Požege.
I to bi bio kraj ove vožnje, da mi nije pukla osovina.
Bez obzira na ti osovinu, priču sam doveo da kraja onako kako mi je bila namjera, ponajviše i zbog toga što ovaj krug bez Dervente, dakle Požega – Djedinja Rijeka – Slavonski Brod – Jakačina Mala- Požega, je znani standard svake sezone izvožen više puta.
I još uvije mi nije dosadio.
Post je objavljen 17.12.2011. u 21:47 sati.