Osnovma škola je vrijeme koje svi pamtimo,neko sa zadovoljstvom, neko sa manje zadovoljstva. Nagledao sam se ja tu svega i svačega. O tome sam i pisao u svojim ranijim postovima.
Školske marende (gableci) su bili najomiljeniji obroci. Sendvić sa ćajem, kruh i bijela kava, kruh marmelada sa ćajem, kruh sa jogurtom. Da, jogurt taj čaroban napitak. Godinama nakon škole pokušavao sam pronaći jogurt istog tog okusa ali bezuspješno. Sve znane i neznane proizvođaće sam probao ali nije to to. Nakon 35 godina šunjao sam se po kući tražeći nešto za pojesti. Otvorih frižider kad ono na polici u vratima, JOGURT. E baš mi se jeo jogurt ali kada sam ga nasipao u čašu, razočarenje, samo pola čaše jogurta. Poćeti piti ili ne. Što je to pola čaše za "masu" kakav sam ja. Tada mi sinula ideja. Usipati vode, promješati. Pa šta, bar neće biti tako žestok. Tako sam i napravio. Prvi gutljaj iii. Šok. Da to je to. To je taj isti okus jogurta kakav je bio u školi. Vražje kuharice. Ko bi rekao, a bile su tako drage. Ova jedna mi je bila još draža. Imala je kčer mojih godina, malu guzatu crnkicu. Zbog nje sam joj i oprostio "školski jogurt".
Pero je predavao likovni. To je bio neviđeni idiot od učitelja. Pričao nam je ratne priče. Kako je on za vrijeme II svj. rata bio u logoru. Naravno, nije zaboravio napomenuti da je bio najpametniji, uz to i komandos. Priča on," bila je strašna zima, temperatura -50, ja donesem odluku, treba bježati. Sa odabranom grupom iskopali smo tunel od 1 km u snijegu visokom 4 m. Švabe nas nisu primjetile, naišli smo na debeli led, probali smo ga razbiti, nismo mogli i onda sam ja došao na ideju da ga otopimo vatrom. Skupili smo "suhog granja", zapalili vatru i otopili snijeg. Kada smo se našli van ograde već je svanulo. Spasilo nas je to što smo s velike visine skočili "u žito koje je već bilo spremno za vršidbu". Švabe nas nisu primjetile". Treba li komentara.
Druga priča (od nekoliko) koju sam zapamtio bila je: " Vozimo se mi (komandosi) na važan zadatak avionom, bio je to dugačak let. Svi su spavali. Jednog trenutka vidim idemo prema planini. Panika. Pogledam pilota i on spava. Što učiniti. Skočio sam sa svog sjedala prema pilotu i povukao RUČNU KOČNICU. Avion se zaustavio samo nekoliko metara pred planinom. Tada sam dobio najveći orden od samog Tita".
Kada god smo imali likovni bili smo pomalo u strahu. Pero je bio opaki partizan. Na jednom satu kada smo radili sa temperama nije mi se baš dopalo kako sam nacrtao zadanu temu pa sam tiho presložio svoj rad. Smotao sam ga četiri puta i stavio pod stražnjicu. Pero nije dozvoljavao da se bacaju crtači papiri iz mape. Za vrijeme sata, jedan od kolega me zafrakavao i ja sam uzeo taj papir ispod guze i opalio ga njime. Pero je nešto čitao i upravo je toga trenutka digao pogled. Naravno vidio je moj udarac papirom po glavi kolege. Bijesno je bacio novine i pozvao nas obojicu pred razred. Tražio je da ponesemo i papir. Kada ga je otvorio definitivno je poludio. Počeo je urlat: Picasso, Goja, Rembrant .......Nabrojo je sve znane i neznane svjetske slikare: Nastavio je " ovo je umjetničko djelo". Nas dvojica smo ga gledali zbunjeno. Ja sam samo razmrljo svu boju po papiru, koje "remek djelo"? E onda je nastao belaj. Pero je pitao čiji je to papir. Kada sam mu ja rekao da je moj odmah je krenio da mi opali šamarčinu. E jes brus, uvalio sam mu blokadu (tada je već bilo 3 g. karatea iza mene). Od blokade pao mu je sat, sreća bio je Ruski pa se nije razbio, ali sljedeći šamar je sjeo na pravo mjesto kao i još nekoliko njih.
Bila mu je to velika greška. Odmah to veće svi članovi našeg klana bili su jednoglasni. OSVETA.
Trebalo je pustiti da se stvar slegne. Pero je svakoga tjedna imao takve ispade pa nije bio problem plan provesti u djelo.
Pero je vozio "TRISTAĆA" sa krem presvlakama, čak je i volan bio obložen baršunastom presvlakom. Na zadnjoj šoferšajbi glavom je klimao neki psić. Što veće rupe, on brže klima. Obožavao je Pero TRISTAĆA. Imao sam i ja tu čast da ga idem prati za vrijeme likovnog. Dobro opran auto nosio je 5-icu.
Plan je bio jednostavan. Vinko je bio uzor učenika, Nije bio član naše bande ali, pošto je bio fizički slab, ovisio je o tome da bude dobar s nama. Naravno, ruka ruku mije. Pisao nam je zadaću, za trojku. Ispunjavao nam je ukradene testove. Mi nismo znali što je to šalabahter. Rješavalo se to na način da se ukrade ključ domaru, od prostorije ekonomata u kojem su se držali testovi za sve razrede, za cijelu godinu. Taj zadatak imala je domareva kći koja je išla sa nama u razred. Vinko je imao zadatak da ispuni test za 5, a mi smo imali zadatak da iz ispunjenog testa naučimo za 3. Nikada nismo bili uhvaćeni. Pa na kraju krajeva, naučili smo napamet za 3.
Vinkov otac je bio neki obrtnik. Vinko je dobio zadatak da u 8 malih letvica zabije velike čavle, u svaku po dva. Pošto baš i nije bio jako hrabar, Darko, koji je stanovao pored škole imao je zadatak da u tjednu kada Pero ima nastavu poslijepodne postavi pod svaki točak po dvije letvice sa čavlima, jednu sprijeda, jednu od pozadi. Zadatak mu nije bio težek. Tada je javna rasvjeta bila i više nego oskudna. Mi, na koje je sumnja trebala pasti imali smo zadatak, dva dana prije i dva dana poslije postavljanja letvica, biti ko bubice, kako u školi tako i kod kuće. Učiti i samo učiti.
Jedva sam čekao da svane jutro. Nikada ranije nisam došao u školu nego toga jutra. Frka se osječala u zraku. Direktor, tajnik, učitelji, Pero, svi su jurili hodnicima, mahali rukama, nešto mrmljali. Na prvom jutarnjem satu pojavila se razrednica, vanredno. Rekla nam je da se desilo nešto strašno, do sada neviđeno itd itd. Naravno, kada nam je ispričala što se desilo pola razreda je zapljeskalo. Nije se naljutila, niti ona nije volila Peru.
Naravno, na velikom odmoru bio sam pozvan u ured direktora sa još nekoliko "sumnjivaca". Kao što je bio dobar stari običaj odmah po ulasku u kabinet direktora, svi su dobili po šamar, a ja, a ja po običaju dva.
Počelo je urlanje, prijetnje, ponude, nagodbe pa ponovo šamari. Nije me boljelo. Moji su u razredu upravo pisali test iz kemije. Jebala ih kemija.
Nakon što je diša bez uspjeha proveo sa nama cijeli sat došlo je do provjere alibija. Telefonski poziv kući, javila se mama. Na upit diše dali sam sinoć bio kod kuće, mama me, prvi puta u životu, nahvalila. Da već nekoliko dana samo učim čim dođem iz škole. Da sam se jako popravio ali da me on i dalje ispraši, skrivio ja ili ne.Naravno, odmah ju je poslušao, opalio mi šamar i poslao u razred. Skinuta je sumnja sa mene. Vraćao sam se u razred ko car. Dežurni učenik Petko pitao me dali sam pročitao sve one romane koje mi je posudio. Naravno, upravo onih dana koje je mama spominjala. Roman u knjigu i svi su sretni. Druže snađi se.
Klopa, gledanje curama pod suknju, procjenjivanje veličine sisica, pa to je opsesija večine 13 godišnjaka. Jednom prilikom poslao me Pero u market po sendvič. Dao mi je neku šiću od para i rekao da kažem prodavačici: "molim sendvič za profesora Peru". Tako je i bilo, učinilo mi se to nešto malo novca (cca današnjih 5 kn). Kada sam rekao prodavačici za koga je sendvić odmah se dala na posao. Propolovila je jednog francuza, prorezala, obilato namazala majonezom pa red sira, red pršuta, pa ponovo majoneza i sve to još jednom ponovila. Oblio me znoj, tko će to platiti. Kada sam došao na blagajnu teta je rekla, 5 kn. Nisam mogao vjerovati. Pa ja sam šugavi burek plaćao tri puta više, a nisi znao od čega je dok ne pročitam na polici. Burek sa sirom (bez sira), malo mastan. Od toga sam dana prestao kupovati burek. Trgovkinje su svakoga dana pravile sendvič za Peru, nekada i po dva. Naravno, ja sam išao po njih.
Predpostavljam da su trgovkinje znale o čemu je riječ, nisu se bunile, a boga mi, niti ja.
Post je objavljen 16.12.2011. u 23:55 sati.