Obojiti cu svijet u ljubicasto...
I tada me nece biti briga...
Nece me biti briga ako me povrijedis...
Nece me boljeti oci sada kada zelim zaplakati...
Necu se bojati da ce on otici...
Necu se morati boriti s duhom proslosti...
Necu vristati i da se taj vrisak ne cuje...
Necu lupati o hladne zidove nerazumjevanja koji mi uzvracaju jedino sutnjom...
Obojiti cu svijet u ljubicasto...
I stvoriti svoj svijet u velvet tonu...
Stvoriti bolji svijet...
Obojiti cu svijet u ljubicasto...
I nece me biti briga sto sam izgubila nekog poput tebe...
Odvratno je sve sto si mi ucinila...
Eto, rekla sam...
Prezirem te jer si mi ukrala jednu od najboljih prijateljica, onu koja je plakala sa mnom...
Negdje je u tebi, a ti si je utisala...
Ti si je zamjenila za cudoviste...
Oholo cudoviste...
I mrzim te radi toga...
Obojiti cu svijet u ljubicasto...
Okrenuti ti leda...
I zaboraviti da si moju srecu pokusala okrenuti od mene...
Da si ga pokusala ukrasti...
Jer on je ono sto me drzi na dlanu da ne zaplacem...
Da se ne otopim u čaši svojih suza...
On je moja...
Moja iskrenost...
Moja dobrota...
Jer zbog ljudi poput tebe... ja je vise nemam...
Izgubila sam je zajedno sa suptilnosti...
Negdje u svim lazima, prevarama, gorcinama...
Zamjenila sam je brutalnom iskrenoscu...
Obojiti cu svijet u ljubicasto...
Ne zbog tebe...
Zbog sebe...
Zbog svog velvet srca...
Da moze nastaviti dalje...
Da moze zaboraviti da si me izdala...
Zato zbogom...
Obojiti cu svijet u ljubicasto...
Slobodno pokucaj na staklena vrata naseg malog raja...
Ondje vise nisi dobrodosla...
Ondje si postala zeleno cudoviste tuge...
A ja prezirem zeleno...
Post je objavljen 15.12.2011. u 21:29 sati.