Svojedobno sam slušao intervju s liječnicom koja radi u jednoj zagrebačkoj umobolnici. Spomenula je i to da u preko pedeset posto slučajeva procijeni da bi na promatranju – a možda i na tretmanu trebali ostati (i) oni koji su doveli navodno psihički bolesnog člana obitelji, dakle, navodno normalni roditelji ili rođaci. Slično tome, jedna gospođa koja je bila na liječenju, ispričala mi je kako joj je psihijatrica, nakon što je obavila razgovor s njezinim mužem, s razumijevanjem rekla: “Nije ni čudo da ste završili ovdje”. Poznati psihijatar spomenut će tako i da više patologije dijagnosticira na koktelima, nego u svojoj ordinaciji. Procjenjuje se da je među političarima određeni postotak ljudi s psihopatskim crtama ličnosti; naizgled normalni, zapravo su bezočni manipulatori kojima bližnji služe isključivo kao sredstva za postizanje ciljeva. Uzimamo zdravo za gotovo da su, kako pogrdno govorimo, “luđaci” na sigurnom u duševnim bolnicama, i da smo okruženi normalnima, kakvi smo, vjerujemo, i sami.
Ipak, spomenuti primjeri sugeriraju da to nije baš tako. Dapače, njemački psihijatar Manfred Lütz svojoj je knjizi dao naslov Ludilo: liječimo pogrešne – pravi problem su normalni ljudi (Znanje, 2011.). Knjiga, čiji je podnaslov Psihijatrija s daškom vedrine, zapravo je pravi mali pothvat: autor je na 170 stranica uspio predstaviti manje-više sve dijagnoze i sve terapije s kojima se osoba potrebita stručne pomoći danas može susresti. Knjigu je dao na uvid kolegama koji su potvrdili njezinu stručnost, i svom mesaru, koji je potvrdio njezinu pristupačnost. Da, psihičke bolesti (shizofrenija, depresija, bipolarni poremećaji…) doista postoje, ali to nikako ne znači da je ono što se proglašava normalnim uvijek uistinu normalno niti da odstupanje od onoga što većina drži normalnim – nije normalno.
Drastičan primjer je Njemačka u doba nacizma: Adolf Hitler zapravo uopće nije bio neuračunljiv, dapače, bio je, kaže Lütz, “zastrašujuće normalan”. S drugim normalnim ljudima, njih nekoliko desetaka milijuna, krenuo je u osvajanje “životnog prostora”, a usput je organizirao industriju smrti čija je sofisticiranost zahtijevala suradnju golemog broja također posve normalnih ljudi, jer pravi psihički bolesnici, “luđaci”, nikad u tome ne bi uspjeli. Što bi rekao Nietzsche: “Ludilo u pojedinaca je rijetkost – ali kad je riječ o skupinama, strankama, narodima, vremenima, ludilo je pravilo”. I to najčešće maskirano u navodnu normalnost. Svatko tko se u Staljinovo ili Maovo doba usudio posumnjati u genijalnost njihovih vizionarskih projekata koji su uključivali milijune mrtvih valjda je odmah samoga sebe proglasio ludim, toliko je normalno bilo vjerovati da Veliki vođa zna što radi. O bližim primjerima iz povijesti razmislite sami.
Da biste stekli dojam o samoj knjizi, koju vam, dakako, toplo preporučam, evo uvodnih riječi: “Ja sam psihijatar i psihoterapeut. Kad navečer gledam vijesti, svaki put se uzrujam. Uvijek se govori o ratnim huškačima, teroristima, ubojicama, gospodarskim kriminalcima, proračunatim hladnim knjigovođama i besramnim egomanijacima – a njih nitko ne liječi. Štoviše, takve likove smatra se posve normalnima. Kad se onda sjetim ljudi kojima sam se bavio tijekom dana – dirljivih staraca oboljelih od demencije, tankoćutnih ovisnika, iznimno osjetljivih shizofrenika, potresnih depresivaca i očaravajućih maničara – katkad mi se u misli uvuče grozomorna sumnja. Pa mi liječimo pogrešne ljude! Naš problem nisu ludi, naš problem su normalni!”
Normalni, dodao bih, koji često djeluju tako da one krhkije, one nježnije među nama postupno izlude do te mjere da ovi “puknu”. Čuli ste za šefove ustanova čiji zaposlenici na posao dolaze nakljukani apaurinima ili za predsjednike državâ i šefove vladâ čija je politika prouzrokovala strašnu patnju i psihičke lomove tisućama njihovih “podanika”. Naposljetku, sâmo Zlo rijetko kad dolazi bez krinke, tako da odmah možemo primijetiti kopita, rogove i trozubac; ne, najradije će se zakrinkati maskom “normalnosti”, rječito će nam objasniti zašto je dobro da, primjerice, glasujemo upravo za nj, zašto je dobro da mrzimo “one druge” ili zašto trebamo kompulzivno kupovati stvari koje nam ne trebaju “jer svi to rade”. Stoga, ne biti “normalan” biti neobičan ne znači istodobno biti psihički bolestan. Dapače.
Post je objavljen 14.12.2011. u 10:53 sati.