Marketing
Pero
Prije desetak godina u moj dom je stiglo malo crno mače. Do tada nisam baš voljela mačke i nije mi bilo drago što su dečki doveli tog malog, nestašnog mačka. Vješao se po zavjesama, rušio tegle sa cvijećem, radio mi je sačekuše po kući, skakao na mene… ostavljao krvave ornamente na nogama.
Nazvala sam ga Pero. S vremenom mi se uvukao pod kožu. Pero je bio glavni mačor u selu….. u doba parenja vraćao se izranjavan i krvav…. a ja sam mu vidala rane i tješila ga. Kad je ulazio u kuću brisao je cape o otirač i oglasio se u znak pozdrava, kad bih rekla „Daj pet!“ dizao se na zadnje noge i pozdravljao me desnom capom. Imao je prekrasne tamne oči… i često smo se samo gledali…. a tada sam imala osjećaj da plovim nekim čudnim dimenzijama u kojima se dodiruju duše…. bez riječi… Narazgovarala sam se ja s tim mačkom više no s mnogim površnim ljudima koje srećem na životnom putu….Nekoliko puta je umirao…. Prije dvije godine veterinar je rekao da će biti pravo čudo ako preživi…. i desilo se čudo.
Okružena sam s puno životinja… ali Pero je bio moj najbolji prijatelj među životinjama. U zadnje vrijeme je trpio bolove u desnoj capi… kad bi je zaležao. Bile su to posljedice starih ozljeda. U nedjelju sam mu masirala capu… šaptala mu nježne rečenice i pričala mu da idemo kod dežurnog veterinara da mu poslika stare kosti….. Mazio se nježno i onda tražio van…. I bio je to drugačiji odlazak…. kao da se više neće vratiti… i nije se vratio….
Od tada ga tražimo uokolo… dozivamo. I sinoć…. na starom tavanu….. umjesto dragog Pere pojavila se glasnica…. donijela nam je poruku prijatelja koji je zauvijek otišao… Sove su po starim vjerovanjima glasnice smrti… ali i simbol mudrosti. Nije bez razloga baš ona donijela zadnji pozdrav… i sasvim sigurno nije bez razloga stigla glasnica tuge s licem u obliku srca…. Ugostili smo je preko noći i jutros je puštena na slobodu s jednim zbogom za Peru i velikim hvala što nam je obogatio život kroz sve ove godine….
Post je objavljen 13.12.2011. u 19:40 sati.