Jezik je prostor slobode ali i diktata – zašto se bojimo govoriti materinjim jezikom, treba li tko o jeziku brinuti, nadgledati ga i ispravljati?
JEZIK MATERINSKI, JEZIK MAĆEHINSKI
17. sa(n)jam knjige u Istri ove je godine bio posvećen identitetu, štoviše drami identiteta, a na više skupova bavio se i jezikom kao identitetom. Uz Matu Kapovića i njegovu knjigu »Čiji je jezik?«, te Nadu Gašić i Ivu Žanića, središnja figura rasprava o jeziku bila je Snježana Kordić, autorica knjige »Jezik i nacionalizam«, kojom je uzburkala kroatističku scenu u Hrvatskoj
Jezik pripada svojim govornicima. Ne postoje loši izvorni govornici. U jeziku su sve varijante jednako vrijedne. Varijacije i standardni jezik jednako su vrijedni. Standard je izabran samo iz praktičnih razloga, radi nadregionalnog sporazumijevanja. Jezik njegovi govornici spontano, nesvjesno reguliraju.
Jezik se mijenja, on se ne kvari. Tuđice postoje u svim jezicima svijeta. Jezik je prostor slobode. Pravo na svoj jezik jedno je od temeljnih prava čovjeka. Zašto onda o jeziku netko treba brinuti, nadgledati ga, ispravljati, propisivati? Zašto se izvorni govornici boje svog jezika?
Hiljada i tisuća
Uz najsimpatičniju primjedbu iz publike – na pitanje kojim je to jezikom onako lijepo na otvorenju Sajma knjiga u Puli govorio pisac Abdulah Sidran, netko je odgovorio – razumljivim – sve gore nabrojano čulo se s tribina i promocija na 17. sa(n)jam knjige u Istri. Sajam, ove godine posvećen identitetu, štoviše drami identiteta, na više skupova bavio se i jezikom kao identitetom.
Uz Matu Kapovića i njegovu knjigu »Čiji je jezik?«, te voditeljicu promocija, književnicu i prevoditeljicu Nadu Gašić i profesora Ivu Žanića (koji je lani objavio knjigu »Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?« o sociolingvistici animiranih filmova), središnja figura rasprava o jeziku svakako je bila Snježana Kordić, autorica knjige »Jezik i nacionalizam«, kojom je uzburkala lingvističku, prije svega kroatističku scenu u Hrvatskoj. I u Puli je predavanje održala u Sveučilišnoj knjižnici, a ne na Sveučilištu, među kroatistima koje, uz lektore, prvenstveno one na HRT-u, najviše proziva za purizam i jezičnu cenzuru.
Šutnja je – kako reče Sinan Gudžević – kao laž, iza nje stoji manipulacija. A da ljudima treba o jeziku razgovora pokazala je zainteresirana publika. Simptomatično: stariji Puležani došli su pitati stručnjake kako to da oni više »ne znaju« vlastiti jezik, pa su odahnuli kad su od njih čuli da mogu koristiti i – također hrvatsku – » hiljadu«, iako ih njihovi unuci stalno špotaju zbog toga. Na to je pak, pusta mladost, studentica rođena 1989., ustvrdila da o purizmu 90-ih ništa ne zna i da je njoj »tisuća« potpuno u uhu, da zašto bi je sada zamjenjivala »hiljadom«.
Da nije frustrirajuće, bilo bi smiješno. A frustrirani su bili i lektori čije je ukidanje traženo s pozornice; nisu zaobiđeni ni novinari – trebalo bi barem jedan dan pustiti da im tekstovi izađu izvorno njihovi, bez lekture, pa neka čitatelji presude.
Strah zbog govora
Jezik je kompleksno pitanje. Ali najviše zvoni to što i danas pojedinci osjećaju strah i/ili sram zbog svoga govora. Jer kad jednom uđe strah u čovjeka, čulo se s tribine, strah tu i ostaje; samo se pritaji i čeka novi pad imuniteta. Jezik je, ipak, oduvijek bio politička činjenica. Purizam ili jezična čistoća i nacionalizam oduvijek idu ruku pod ruku. A purizma su nam još prepuni školski udžbenici, nadnevaka bez datuma, zamolbi bez molbi, prijama bez prijema. Tako jezik, prirodan prostor slobode, postaje teror nad govornikom. Kojem, čuli smo, jezik pripada. Ali svaka se sloboda osvaja, kako je rečeno djevojci koja se požalila da joj se smiju u gradu na njezin otočki dijalekt.
O jeziku i identitetu, o tome što je to prostor slobode u materinjem jeziku, a što diktatura, upitali smo i goste sajma knjiga u Puli, sve odreda ljude od pera i jezika.
Duška PALIBRK
------------------------
Abdulah Sidran, bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i scenarist, o uzrocima svoje patnje, sudbini Bosne, umjetnosti i jezičnom čistunstvu
PROŠLOST JE PAKAO NAŠIH PROSTORA
Kada danas nama – naročito iz Srbije, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov, »izmišljen« narod, da je bosanski jezik »izmišljen« jezik, treba im reći da nije nov narod, niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao šta o tome misli. Nema, dakle, novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila
Naše sudbine i sudbine naše djece bitno su predodređene i bitno zadate onim što je naša prošlost – Abdulah SidranAbdulah Sidran na pulskom je Sajmu knjiga predstavio autobiografiju »Otkup sirove kože«, u kojoj emotivno pripovijeda o stradanju svoje obitelji koje je počelo u trenutku kada se njegov otac Mehmed našao iza golootočkih rešetaka. Ta zla kob Avdu prati, kako kaže, cijeli život.
Na razgovor je odmah pristao – »Nisam džaba iz Sarajeva dolazio!« – no neka je pitanja, prije svega ono o nekadašnjem prijatelju i redatelju filmova »Otac na službenom putu« i »Sjećaš li se Dolly Bell« Emiru Kusturici izbjegao jer o njemu ne voli govoriti. O samoizolaciji, nastavku snimanja »Kuduza« i poeziji s Avdom zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja ovoga puta nismo stigli popričati... No, i s vlastitom se bolešću sprda i tjera je samoironijom: na pitanje kako ste, odgovara: »Kao auto za otpad, ali u voznom stanju. Vozi, Miško!«.
U svom memoarskom ispovijedanju, kažete, istražujete uzroke svoje patnje. Ispričajte nam kako je riječ »zdravstvujte« promijenila život Vašeg oca, a onda i cijele obitelji.
Dijete je ponijelo tatin križ
– Našao sam jednu dopisnicu kojom se moj tata, koji je tada bio vršilac dužnosti bosanskog ministra za radnu snagu, javlja porodici iz Laškoga, gdje je bilo zdravilišče, jedna banja u kojoj se liječio išijas. Ali je ona očigledno bila funkcionersko lječilište jer je zapalo i njemu, novopostavljenom funkcioneru, državnom političaru. On već sedam dana boravi gore i u ambijentu je slovenskog jezika. Oko njega zuji slovenski, on nije školovan čovjek, nego zanatlija koji je kao sarajevski partizanski ilegalac napravio neku karijericu i sigurno je to njemu zujalo previše oko ušiju i zato počinje tu dopisnicu riječju »zdravstvujte«. A bio je april 1949., prošlo je deset mjeseci otkako hapse po zemlji sve živo što i mrvu miriše na Rusa i na neku simpatiju prema Rusima!
U svom pokušaju da rekonstruiram nesreću svoga oca, iz koje slijede nesreće porodice i svakoga od nas, njegovih sinova, pretpostavljam da bi upravo ta riječ s početka njegove dopisnice mogla biti uzrokom njegove nesreće. Samo je konj mogo u toj atmosferi takav lapsus, takvu glupost napraviti, ali očigledno, on se opustio, banja je banja, okolo su udovice, gaće je zaboravio, tu je bazen...
– Bio je jedan sarajevski pjesnik, dobar pjesnik, koji je napisao lijep stih, ali i beskrajno glup, a koji kaže: »Sudbina očeva u našim je rukama«. Ja se kroz cijelu svoju knjigu trudim dokazati da je sasvim suprotna sudbina naših ljudi na našim prostorima, da kod nas zaborav praktično ne postoji i da gotovo mehanički silom naših tradicijskih mehanizama unuci preuzimaju sudbinu djedova. To se vidi i na primjerima nekih javnih ljudi iz moje generacije, književnika, ljekara, filmskih režisera s kojima sam surađivao. I uvijek postoji strahovita veza između onoga što je bio otac, što je bila očeva sudbina i sudbine sina.
Smatrate li da Slobodan Praljak i Radovan Karadžić ne bi bili to što jesu i tamo gdje jesu da im životi nisu bili određeni sudbinom njihovih očeva? Vuko Karadžić bio je četnik, a Mirko Praljak, kako navodite u knjizi, zloglasni oznaš i »hrvatožder«.
– Ne kažem ja – ja sam poznavao čika Mirka i cijelu porodicu Praljak i o njima ne bih mogao baš ništa ružno kazivat – nego je tako kazivano za pokojnog Mirka Praljka u zapadnoj Hercegovini, jer je on bio policijski čovjek, čovjek Ozne, čovjek Udbe. Dakle, oni partizani koji su bili ostali u uniformi – a Ozna znači Odjeljenje za zaštitu naroda – tako su se i osjećali, bili ugledni, časni ljudi... Tako je Mirko Praljak radio svoju patriotsku misiju goneći po škripama po Hercegovini preostale ustaške vojnike. I kao takav, naravno, ponio na leđima ogromnu mržnju mnogih preživjelih koji su imali svoju rodbinu, sinove, braću među Pavelićevim vojnicima.
Prema tome, dijete je ponijelo tatin križ, kao malo dok Mostarom hoda – to ja izmišljam kao pisac, imam pravo na takve imaginacije – prolazi plavokosi, plavooki Bobiša, njega su zvali Slobodan Bobiša Praljak, a gurkaju se ljudi laktom i kazuju »vidi li ga, jebo li ga ćaća, isti Mirko«, jer mrze njegovoga oca. A dijete, kad raste noseći na plećima takav strašan teret, pri svojim životnim opredjeljivanjima traži rješenje.
Kod Praljka se dogodilo da, zbacujući tatin križ s leđa, preuzme i nešto što možda i nije htio preuzeti. Ja ne branim nikojega ratnog zločinca, kako ću braniti, pa meni je učinjeno zlo koje je obesmislilo moj život, uništilo moj narod, uništilo državu koju ja više nemam; narod je malčice preživio, ali još malo pa neće biti ni Bošnjaka, za sto godina postojat će ljudi koji će se zvati »porijeklom Bošnjaci«... Ali, ja vjerujem – a to mi je mnogo zamjereno – i govorim u obranu Slobodana Praljka. Bili smo prijatelji i moje poznavanje njegove ljudske prirode buni se protiv ikakve mogućnosti da je mogao izdavati komandu za zločin.
Prošlost ne prolazi
Kao zapovjednik HVO-a, po optužnici, nije poduzeo ništa da zločin spriječi.
– Na njegovom primjeru se sigurno može dokazati dvostruka linija zapovijedanja i mogao bi biti obranjen kao Tihomir Blaškić, jer je stvarna linija komandovanja bila u rukama Darija Kordića. Praljkov karakter dobro poznajem, on toliko drži do svoga »ja«, da nikad neće kazati »ne, ja na terenu nisam bio komandant, komandant je bio Tuta, ja sam samo figuriro kao komandant«. Đe će kazat, đe mu je onda junaštvo?
Kako bilo, suština je u sljedećem: Karadžić kao četnički sin ide u četnike, i opet je to suprotno stihu pjesnikovom da je sudbina očeva u našim rukama. Ne, nego su naše sudbine i sudbine naše djece bitno zadate onim što je naša prošlost. To je pakao naših prostora. Mi smo svijet u kome prošlost ne prolazi.
Zloguko kažete da je sve za što smo mislili da je davno mrtvo i pokopano, skočilo iz nekakve bezdane prošlosti kao da je sasvim novo. Na ovim prostorima ta se sablast povijesti periodično pojavljuje.
– Pa naravno, rezultati prvih demokratskih izbora s početka 90-ih pokazali su da ih je ogromna većina ljudi na našim prostorima shvaćala kao nastavak bitaka iz 1941-1945. Malo smo se odmorili, hajmo isponove – nož u ruke! Sramno je to što aktualni kvazidemokrati šibaju kandžijom mrtvu kobilu komunizma, mada su im njeni jahači vlast nad novim državama predali na tacni! Šta se tu ima itko busati u prsa? Prethodni režim nigdje na našim prostorima nije srušen revolucionarnom akcijom, nego izborima koje je organizirala i provela dotadašnja vlast, na izborima u kojima ona i nije pokazivala naročitu volju da i dalje vlada.
Nema novih naroda i novih jezika, samo su nova pravila
Što se događa s BiH, s andrićevskom Bosnom u kojoj i dalje kuha kao u ekspres-loncu? Dodik najavljuje izlazak Republike Srpske iz države, negira se dan državnosti... Raspada li se Bosna?
– Prljava Dodikova praksa me ne zanima. To su mali pajaci, nevažna historijska bića, volim da razgovaramo o pojavama, o fenomenima, što je mnogo važnije od personaliteta. Kad smo spominjali domaloprije imena i prezimena, nisu nam bili važni kao osobnosti, nego nam je bilo važno prepoznati usud, fenomen sudbine ovih naših prostora. Mi jesmo jedinstven duhovni prostor s milijun specifičnosti, ali nema bitne razlike, pogotovo kada antropolozi govore o južnodinarskom tipu. Tu je i prastari melos, etnomuzika koja je pramuzika, pa i ono guslanje i ganganje nije daleko jedno od drugog.
Ja ne mogu biti baba gatara ni Nostradamus da proričem šifrirano, ali mnogo je lakše prepoznati povijesne političke sile koje vode ka državnom nestanku Bosne nego njenom očuvanju. Vide se golim okom realne sile koje vode nestanku Bosne, a ne vide se one koje će taj nestanak spriječiti.
Nova pravila
Vaš je stav da se na prostorima četiriju država bivše Jugoslavije govori jednim jezikom, ali izgleda da je najveći problem kako nazvati taj jezik da se netko ne uvrijedi, nedajbože pobije. Kojim, dakle, jezikom razgovaramo?
– Mi razgovaramo južnoslavenskim jezičnim standardom, štokavskim izričajem. To bi bio naučni termin – južnoslavenski štokavski izričaj koji je dominantan u četiri južnoslavenska naroda – u Srba, Hrvata, Bosanaca ili Bošnjaka i Crnogoraca. Naravno, ljudi koji su krojili pravila po kojima se imenuju jezici uvijek su bili rukovođeni određenim društvenim, socijalnim, političkim, dakle, u krajnjoj konzekvenci, idejnim i ideološkim parametrima. Kada danas nama – naročito iz Srbije, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov, »izmišljen« narod, da je bosanski jezik nov, »izmišljen« jezik, treba im reći da nije nov narod niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao šta o tome misli. Nema, dakle, novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila.
Vrijeđanje pameti dogodilo se prije desetak godina u Hrvatskoj, kada je u kinima film »Rane« Srđana Dragojevića prikazan s titlovanim prijevodom. Publika pamti »legendarni« prijevod »srpske« pičke u »hrvatsku« pizdu...
– To su gluposti jedne hrvatske lingvističke linije koju ja ne podržavam, valjda se ona zove stjepanbabićevska. Hrvatski književni standard je moj ala
Suživot ugrozio život
U Bosni je suživot važan, a Vi ne podnosite tu riječ?
– Važan je život, a on je u svakome svome prirodnom obliku ugrožen čim ustupi mjesto novokomponovanom terminu »suživot«. Ta je verbalna tvorevina sasvim izvan duha našeg jezika, nastala je doslovnim prevođenjem, vjerovatno iz talijanskog – convivenza – ali u našoj stvarnosti, na djelu, u životu, podrazumijeva naporedno življenje, odvojene, paralelne živote, separaciju, pa segregaciju i rasizam kao logične konsekvence takvog poimanja stvari. Nemojte, molim vas, da uzalud govorimo o stravi koja se zove »dvije škole pod jednim krovom«, što je jedan od blažih oblika realiziranja onoga što se šverca u dvostrukom dnu kofera koji se zove suživot.
Iseljena Bosna hrani pola Bosne
Što je s iseljenom Bosnom? Smatrate li da će se ikada vratiti i što je Bosna izgubila odlaskom tih ljudi?
– Postoje dva-tri primjera uspješnog povratka prognanog stanovništva u zavičaj i svaki je od njih čudo za sebe, nisu nalik jedan drugom (Kozarac kod Prijedora, Janja pokraj Bijeljine), i nisu se dogodili zahvaljujući, nego unatoč volji nesposobnih i korumpiranih državnih organa. Ozbiljan društveni proces povratka prognanog stanovništva nikada nije ni započeo, i danas, 17 godina nakon Daytona, slobodno možemo konstatirati da je to propala stvar. Formalno-pravno, cio bi se Daytonski mirovni ugovor, zbog neizvršenja njegovog najvažnijeg poglavlja, mogao proglasiti ništavnim. U tome svjetlu »iseljena Bosna«, od čije financijske pomoći praktično živi pola stanovništva, prestaje biti važna samo u ekonomskom i sve više postaje faktor na koji se u budućnosti mora računati i u političkome smislu.
t, na radnom stolu držim Anićev rječnik u 12 tomova s pravopisnim dodatkom, pošto mi u Bosni nismo stigli to uraditi. Hrvatski enciklopedijski rječnik meni je potpuno prihvatljiv i kada bi mu neko promijenio korice i napisao da je to bosanski, ja bih rekao OK. Smatram ružnom i štetnom tendenciju da se vlastiti jezični izričaj po svaku cijenu što više udalji od komšijskoga. To je ova linija u Zagrebu.
Bosanski jezikoslovci, novinari i praktikanti koji koriste jezik nisu išli na takav jezični puritanizam. Nama je potreban i hljeb i kruh. Tako je u našoj jezičkoj praksi uvijek bilo i takav je bio naš jezični standard po izvjesnom Mostarskom dogovoru o jeziku, s početka 70-ih. Mi u stvarima jezika ne vidimo problema. Probleme u tome vide oni kojima je materija jezika sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, koji su u krajnjoj liniji teritorijalni ciljevi.
Kulturna scena
Dodik negira postojanje Bosne, tu riječ i pridjev »bosanski« poskidao je iz imena desetak naših gradova, a to mu je odobrila neka komisija pri Ustavnom sudu i pri parlamentima. Strava! Bosanska Kostajnica samo je Kostajnica, Bosanski Novi je Novi Grad, Bosanska Dubica je Kozarska Dubica... Nema tu ni estetičkih ni lingvističkih ni ikakvih drugih nepolitičkih razloga, samo mržnja i ekspanzionistička težnja da prostor Republike Srpske postane Srbija.
Sarajevo je, što se kulture tiče, bilo na vrhuncu 80-ih. Vi i Kusturica možda ste najzaslužniji za takav status. Kako danas funkcionira kultura na tim prostorima? Koja biste imena izdvojili?
– Fenomen Bosne i Sarajeva iz sedme i osme decenije prošloga stoljeća zahtijeva i zaslužuje ozbiljniji pristup od novinskoga da bi se stiglo kazati kako ondašnji bosanski, kulturni »izlet u nebo« ne počinje filmskim dostignućima. Sigurno je da su ona visoko podigla standarde, nije se više ni moglo ni smjelo snimati gluposti, i u tome smislu smo Kusturica i ja sigurno pripremili teren za pojavu Danisa Tanovića, Jasmile Žbanić i cijele serije vrsnih mladih filmadžija. Možda smo čak dvjema-trima nominacijama i prokrčili put ka Danisovom Oskaru, ali u bosanskom fenomenu o kome govorimo film nije najvažniji, on je samo njegov najvidljiviji segment.
Moramo se sjetiti da su, još ranije, titule nogometnog prvaka države osvajali i »Sarajevo« i »Željezničar«, košarkaši »Bosne« više puta bivali evropski prvaci, sarajevska rock-scena producirala više kvalitetnih grupa nego cijela Juga zajedno, postojao je sarajevski grafički krug, čuvena sarajevska škola dokumentarnog filma, književni giganti poput Ćamila Sijarića, Meše Selimovića, Maka Dizdara, Derviša Sušića, Vitomira Lukića, Nedžada Ibrišimovića... U svijetu su već svoja imena bili uzdigli Mersad Berber, Safet Zec, Ljiljana Molnar Talajić...
Danas ne znam kako kultura funkcionira. Nikako. Cvjetaju njeni tzv. manifestativni oblici, u vidu desetine raznih festivala, što se često ispoljava na način Potemkinovoga sela, glamur koji svojom trodnevnom frenetikom nehotice prikriva suštinsku akulturalnost naše društvene elite koja svoje dertove najradije upražnjava cijepajući košulje na »koncertima« turbo-folk muzike. Jednom sam to slikovito formulirao opaskom da bi onaj slavni holivudski glumac pljunuo na crveni tepih Sarajevskg filmskog festivala i zovnuo taksi da ga odmah vozi na aerodrom, čim bi saznao kolika je penzija ovdašnjih najuglednijih umjetnika, akademika, naučnika i filozofa.
Pratite li današnju kinematografiju na prostorima bivše Jugoslavije i kakvom je ocjenjujete?
– Nisam bio u prilici pratiti eksjugoslavensku kinematografiju. Mnogo sam vremena proveo po bolnicama i u borbama za golo preživljavanje. Od onoga što jesam vidio, nije se dogodilo da me nešto oduševi. Mladi ljudi znaju režirati, sve je više tehničkoga majstorstva, glumci su možda najbolje što imamo, ali rijetko koji film probija plafon koji oponašanje jedne socijalne situacije dijeli od filma kao umjetničkog djela. Vrhunsko majstorstvo i zanat – da, magija i misterij umjetnosti – ne. Među filmovima yu produkcije, ne računajući one kojima sam ja bio scenarist, trajno se izdvajaju »Breza« Babaje i Kolara, »Ko to tamo peva« Šijana i Kovačevića, »Petrijin venac« Karanovića i Mihailovića...
Pripremate li scenarij za film po knjizi »Čefuri, raus« Gorana Vojnovića?
– Goran Vojnović je odličan pisac i scenarist, on svoje teme umije sam uraditi i ja ću mu, koliko bude potrebno, pomoći, više savjetima nego pisanjem, više iskustvom nego kreativnim sudjelovanjem. Ali Goranova je priča tako čvrsta i likovi tako dobri da bi scenaristički prsti zasvrbjeli i boljeg pisca od mene.
Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
--------------------------
Nenad Popović, izdavač, publicist i prevoditelj:
Budući da krivo govorim, i mislim krivo
Nenad PopovićMoj materinji jezik je – rođen sam na Peščenici – otkako se sebe sjećam, bio vlasništvo režima koji je na vlasti. Moj susjed Žorži Korte iz Šulekove 24 A jedva je pušten na maturu, jer je bio napisao »sljedeći« umjesto »slijedeći«. Danas, bio bi to znak njegove hrvatske državotvornosti.
U svim režimima koji su određivali kako se govori i piše mojim jezikom postojali su svećenici tog jezika, koji su me gledali odozgor. Oni su obično bili iz onoga što se u Zagrebu zove provincija, uvijek jugoistočnih. Zadnja porcija došla je iz Bosne i iz Hercegovine. Ti svećenici, poetske duše, do moje 40. godine savršeno su znali srpskohrvatski, hrvatskosrpski i srpski ili hrvatski, već kako im je to određivao Vlado Bakarić. Od 1990. svoja suptilna djela pišu na savršenom jeziku kojeg nazivaju čistim hrvatskim hrvatskim, jer im je tako rekao Franjo Tuđman.
Jezik sam imao čast doživjeti samo kao pendrek režima, a njegove svećenike kao karijeriste: ako govoriš kako ti režim kaže, dobiješ stan, kredit, napreduješ na poslu, imaš akademski dodatak, kolumnu, položaj – već prema tome što je unosno, a uglavnom sve u paketu.
Tako sam ja ostao trajno nepismen, pa makar radim kao izdavač knjiga već četiri desetljeća. Štoviše, budući da krivo govorim, i mislim krivo. Krive knjige izdajem permanentno. Jedino nemam problema s policijom, jer ona ne smatra da vozim pogrešnim kolnikom.
No, nisam frustriran. Pišem i na njemačkom i tamo objavljujem u novinama, časopisima i sl. – i nitko nema primjedbi. Tu sreću nemaju ostali u ulici u kojoj sam rođen i odrastao. U Šulekovoj ulici od broja 1 kod Maksimirske do negdje 39 kod Zvonimirove ulice, pozitivno znam da nitko ne zna hrvatski. Za razliku od produžetka, gdje su sagrađene zgrade u kojima stanuju Milan Bandić i Ivan Aralica. Ja mislim da oni tamo čak pišu glagoljicom.
Ovdje u Istri, kamo sam se preselio pred deset godina, isto sam naišao na Aleju glagoljaša, što ima svoje učinke! Dva sela kraj kojih stanujem, kad sam došao, zvala su se Vežnaveri i Varvari, a sada Vržnaveri i Vrvari. Bravo Istrijani! Ako se Brioni sad zovu Brijuni, uskoro biste se mogli zvati Istrujani. Zahvalite Furiju Radinu što je isposlovao prometne table na talijanskom, barem se možete orijentirati gdje da skrenete kad idete doma.
-----------------------
Slobodan Šnajder, književnik i publicist:
Tuđice su Židovi jezika, rekao je Adorno
Slobodan ŠnajderRanih devedesetih, kada sam ono bio postao prilično vidljiv objekt, da ne kažem cilj, a sve to u bespuću povijesne zbiljnosti, otišao sam u Njemačku. Hoćeš-nećeš, postao sam tamo nešto poput putujućeg ambasadora katastrofe. Naravno, Njemačka je i prije svega toga bila moja »izborna domovina« (moji se komadi igraju u Njemačkoj od 1987). S vremenom ušao sam u njemački jezik toliko da sam bio u stanju pojasniti stvari koje ni meni samom nisu bile jasne; takve stvari koje normalna ljudska pamet naprosto odbija pojmiti. Ali i Njemačka, kao »izborna domovina«, teška je ljubavnica. Ne voli da joj se spominje prošlost. Ona je u toj prošlosti bila pošla s kojekakvima, pa i s ološem najniže vrste. Nijemcima sam dakako govorio svoj njemački, donekle utješen tvrdnjom mnogih pametnih Nijemaca da naprimjer jedan Kohl, to je općepoznata stvar, uopće ne govori njemački.
K tomu, Nijemac će otrpjeti njemački »s akcentom«, dok će Francuz francuski izvan norme smatrati zločinom protiv svetoga tijela njegova jezika. Nijemci nekako lakše podnose ono što im se čini s jezikom. Dakako, ovo vrijedi u slučajevima »respektiranog gosta«, ne i u slučaju gastarbajterskog »smeća«, koji k tomu još odbija jesti krmetinu.
Hajde de: mogu se prilično izraziti na njemačkom. Međutim, u stanjima i situacijama intimnije vrste, hajdmo reći, u sferi osobnog, u svim onim osamljeničkim »strujanjima misli« pred san recimo, ili na bolničkom krevetu, ja sam sa sobom razgovaram jedino hrvatski. Zaista važne stvari mogu reći jedino na jeziku koji se zove materinji. Očev jezik bio je njemački; on je pripadao skupini koju su između ratova, a upravo u svrhe belicističke, prekrstili u »folksdojčere«. Ali i on, u stanjima samogovora, pred san, u lirskim stanjima, govorio je hrvatski, to je posve sigurno. Njegovo je ime Đuro Šnajder (1919-1993), on je sjajan pjesnik hrvatskoga jezika, jedan od prvih koji se otrgnuo socrealističkom klišeju; usporedi naprimjer njegovu zbirku »Bijele zjene«, a i druge. Danas je zaboravljen, što i mene čeka, jedino će u zaboravu moje malenkosti biti više plana i programa, tojest namjere.
No taj očev njemački živi u hrvatskom, preobličen, »kroatiziran«, u tisućama izraza koji se tiču naprimjer zanata. Ali i odjeće, društvenih običaja, igara...
Danas doduše pred modernim automobilom bespomoćno stojite sa »šrafcigerom« u rukama, pa idete na »kriglu« piva. Svijet bez »štiklica« bio bi svakako dosadniji, a bez »hozntregera« nesigurniji. I tako jedna »skupina«, koja je 1945. brutalno prognana jer se njezin maleni dio ogriješio o običaje »domicilnog naroda«, perzistira, upamćena manje od ljudi a više od jezika samoga.
Današnji će lektor dakako »očistiti« hrvatski tekst od ovih »tuđina«. Ali pisci, napose pjesnici, a to su oni koji, po Jean-Paul Sartreu, odbijaju KORISTITI jezik, već rade S njim, a ne NJIME kao pukim alatom, možda bi mogli opjevati čak i »šrafciger», »štiklu« (petrarkizam u novoj šansi!), »krofnu«, »ajngemaht«? Jezik – to je jednakost u bratstvu mrtvih, živih i prognanih. »Tuđice« su »Židovi jezika« (to je rekao pametan Nijemac talijanskog porijekla: Th. W. Adorno).
------------------
Tonko Maroević, pjesnik, esejist, prevoditelj:
Dijalektika između norme i igre jezik čini živim
Tonko MaroevićJezik primamo rođenjem i komunikacijom s bližnjima, zato ga zovemo materinskim. Ali materinski jezik često ima dijalektalne osobine, kasnije jezik mladenačkih krugova ima svoje žargonske osobine. Ja bih rekao da se sloboda treba osvojiti; prema tome, postojanje standarda je isto tako uvjet da se od standarda odmaknemo u potrebi izražavanja ekspresivnosti. Standardni jezici su normirani, to je potrebno zbog komunikacije, osobito službene, da su riječi dogovorene, da imaju stanovitu konvencionalnost, jer riječi su i konvencionalne, samo su u poetskom jeziku vrlo slobodne, katkad i anarhično slobodne. Mislim da je dijalektika odnosa između norme i igre to što jezik čini živim.
Nacionalni jezici su isto tako svojevrsna konvencija, ali svakom je narodu potreban kao dio vlastitog identiteta, onog nadregionalnog. Jako volim regionalne identitete, oni su često primarni, često su prvotni, bliži, ali isto tako i nacionalni imaju svoje, pogotovo kad su ugroženi, a nacije, kao što znamo kroz povijest, često jedna drugu ugrožavaju, i u tom smislu je obrana jezičnih specifičnosti jedan oblik obrane vlastitog identiteta. Mi se služimo srpsko-hrvatskim jezikom u nekom lingvističkom smislu kako je on kodificiran u 19. stoljeću, ali ja sam se uvijek služio hrvatskom varijantom i zvao sam ga, kao i Krleža i mnogi drugi, hrvatskim jezikom.
Danas Crnogorci i Bosanci s razlogom traže obranu vlastitog identiteta, odmičući se od ove standardne podjele, i to njihovo pravo nitko im ne može oduzeti, kao ni meni da svoj jezik nazivam hrvatskim s puno senzibiliteta za ljude kojima je jugoslavenska opcija ostala i koji pišu, reklo bi se, nekom kombinacijom ta dva jezika koji su vrlo bliski ali u praksi nikad nisu bili jedan jezik. To je praksa koju živim šezdeset godina.
Svaki je jezik prirodno normiran i isto tako prirodno je prostor slobode. Meni je jezik nešto najhumanije, najljudskije, ne znam koji je atribut ljudskosti važniji od jezika. S obzirom da čovjek nije dobio krila, mislim da je jezikom mogao poletjeti kao nijednim drugim sredstvom.
------------------
Nada Gašić, književnica, prevoditeljica i profesorica:
I diktatura u jeziku ostavlja posljedice
Nada GašićRijetki su sretnici koji se jednako dobro, usmeno i pismeno, izražavaju na dvama, još rjeđi oni koji to čine na nekoliko jezika, a bilo bi zanimljivo upravo takvima postaviti ovo pitanje, jer svi ostali, među koje i sama spadam, osuđeni su na jedan jedini jezik, onaj koji smo posve nesvjesno počeli usvajati odmah nakon rođenja. Budući da mi jest jedini kojim govorim i pišem bez napora i uključenih senzora za detektiranje eventualnih pogrešaka, odnosim se prema njemu kao neotuđivom dijelu svoje osobnosti.
I dok govorim i dok pišem prolazim kroz svoj jezik kao kroz vlastiti svemir ne razmišljajući određuje li on mene ili određujem ja njega. Odnos je, vjerojatno, dvosmjeran.
Rječnici definiraju diktaturu kao neograničenu vlast, vladavinu, monopolizaciju, tiraniju... Ona je, naravno, moguća i u jeziku i to davanjem ovlasti ustanovama i pojedincima u njima koji u ime tih ustanova odlučuju kako bismo trebali ili morali govoriti, neprestano mijenjaju pravopise i propisuju kako bi valjalo pisati (nerijetko demantirajući sebe), ponekad zastrašuju, a u prepoznatljivim povijesnim razdobljima ustupaju svoje ingerencije onima koji donose zakone i po njima kažnjavaju. Kao i svaka diktatura, diktatura u jeziku teži neograničenoj moći, ostavlja posljedice i ima svoj kraj.
Prostor slobode u jeziku ne bi smio počinjati, kao što ne bi smio ni završavati. Sloboda u jeziku i jezik u slobodi minimum je koje demokratsko društvo mora garantirati svakom pojedincu.
(Molim redakciju da moje odgovore objavi bez eventualnih lektorskih intervencija, a ovu rečenicu dopisujem kao sastavni dio teksta.)
-----------------------
Blaženka Martinović, docentica na Odsjeku za kroatistiku pulskog Sveučilišta:
Govoreni jezik ne trpi krutu standardizaciju
Blaženka MartinovićO jeziku i identitetu može se prozboriti s nekoliko motrišta, no prije svega nužno je pojasniti što nam pojam jezika znači. Jezik je kompleksan i o njemu možemo govoriti kao o sustavu i kao o standardu; pa onda iz toga izlazi i kao entitetu i kao identitetu (što izvrsno pojašnjava prof. dr. sc. J. Silić u svojim radovima). Hrvatski jezik kao sustav u sebi nosi štokavštinu (i u tomu nije jedinstven), no kao standard uključuje i druge idiome i nadgradnju. Standard se naime vezuje i uz povijest, i uz kulturu, i uz književnost.
Standard nadalje nije samo »kako se obično govori«, što se katkad čuje u javnosti, on obuhvaća i ono »kako se može« i ono »kako se mora« govoriti. Standardni je jezik polifunkcionalan, svestrano je upotrebljiv; njime pišemo književna djela, objavljujemo znanstvene radove i novinske članke, ispisujemo obrasce, ali i svakodnevno komuniciramo. Iz toga izlazi i da ne govorimo standardnim jezikom kao cjelinom već nekim od njegovih stilova, onako kako nam (komunikacijska) situacija nalaže. Odnos prema propisu (kodeksu), primjerice, nije jednak u razgovornome stilu ili administrativnome, govornici se osjećaju »slobodnije« u razgovornome stilu, što standard i »dopušta«.
S druge strane, norme postoje i u razgovornome stilu, ali i u svim drugim idiomima (i u organskim i u neorganskim), ali su implicitne, spontane. Standardni jezik nije isključivo preskriptivan, u sebi uključuje i propise i opise (onoga kako se govori). Pravopis primjerice ne može biti deskriptivan, rezultat je svjesnoga napora, no rječnik može. Autonomnost standarda (potpunu neovisnost od organskih idioma) nije moguće ostvariti, a toga su svjesni i jezikoslovci; naime, u suvremenim se normativnim priručnicima sve više nailazi na dvostrukosti, s težnjom da se dublete stilski označe, da se preporuči što je kojemu stilu »primjerenije«.
Standardni jezik treba učiti, nikomu nije materinski, on je nadregionalan i omogućava komunikaciju na širemu području. Budući da standard ipak počiva na određenim idiomima, ali ga s druge strane treba i učiti, ostaje dvojbenim kakav odnos treba biti opisa i propisa u standardu. Što je više propisa u jeziku, govornici osjećaju da je i manje »prostora slobode«, a time mu pružaju i više otpora. S druge strane nije moguće propisati »ono kako se obično govori« jer takve realizacije nisu ujednačene i homogene (dovoljno je primjerice osluhnuti govor Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke) pa pristupiti smjeni kodifikacije slijedeći samo načelo proširenosti nije utemeljeno.
Valja naglasiti da je važeći kodeks uvijek u jednome dijelu u neskladu s jezičnom uporabom, govoreni jezik ne trpi krutu standardizaciju, no smjena kodeksa nastupa kada nastupi komunikacijski konflikt, i to je zajedničko svim standardnim jezicima. Govornici bi, vjerujem, manje propise doživljavali kao »torturu« da se više govori upravo o stilskoj raslojenosti jezika i da se kulturi govorenja i pisanja ozbiljnije pristupi na svim obrazovnim razinama.
----------------------------
Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/
Post je objavljen 13.12.2011. u 08:09 sati.