Marketing
ROĐENDANSKA
S krajem godine, a početkom ovog, posljednjeg u nizu od dvanaest mjeseci u godini, počinje i doba svođenja računa.....poslovnih, životnih i raznih inih koji u ljudskim životima imaju neko značenje. Često sam se, unaprijed razočarana konačnim rezultatom, i sama prihvaćala te "inventure" , govoreći samoj sebi kako će iduće godine biti bolje. Obično sam si tako kvarila 
dan koji bi u stvari, po mom mišljenju trebao biti zaštićen zakonom. Dan koji u kalendaru svakog čovjeka treba biti označen posebnim, velikim brojkama....jer, ruku na srce, rađamo se ipak samo jednom u životu. Na taj bi se dan trebali podsjetiti da smo sami odgovorni za sve ono lijepo 
i ružno 
što nam je obojilo život. Na taj se dan moramo prodrmati i izbiti iz lude glave 
svaku pomisao na besmislenost svoga postojanja. Ako smo cijelu godinu bezuspješno pokušavali ostati vjerni sebi i činiti sve, samo ne ono što smo si bezbroj puta obećavali da ćemo, konačno za svoje dobro učiniti. Ako smo propustili najvažniju priliku da osvojimo nečije srce. Ako smo propustili još jedan ispit ili uprskali šansu da nađemo bolji posao.....ili smo samo još jednom pokleknuli pred božanskim i zavodljivim pogledom najdraže čokoladice, udarivši tako temelje još jednom kilogramu viška 
......Na taj dan se moramo pogledati u ogledalo, nasmiješiti samome sebi i reći kako još imamo vremena vratiti se na pravi put 
....obećati si vjernost 
, nazdraviti za vlastitu upornost....
Zato, žellim danas i ja nazdraviti 
.....Za radost življenja, za velličanstvenu moć ljubavi, za strpljenje koje se uistinu naposljetku uvijek isplati, za nenadmašan učinak vjere u sebe.....tko nije pokušao neće ni znati o čemu govorim. Nazdravljam svojim najdražim bićima, kao najdragocjenijem poklonu koji mi je život mogao darovati. I anđelima svojim nazdravljam, koji se danas smiješe i nježnim me pogledima prate sa svojih paperjastih oblaka. Moram nazdraviti još nekim posebnim osobama u svome životu, koji su živ dokaz da nam život može u svakome trenutku, pa i onda kad se tome najmanje nadamo, donijeti predivna poznanstva i prijateljstva. Danas, za razliku od prije samo godine dana, želim se sretno smijati i zahvaliti Bogu što je moj život obogatio prekrasnim ljudima iz stvarnog i virtualnog svijeta, zbog kojih se mnogo češće smijem, ali zbog kojih sam često i ganuta do suza. To su ljudi koji su moju najtežu godinu učinili ljepšom, a meni omogućili da svoj gubitak prebolim uz njihovu veliku potporu. 
Ponesena ovom ohrabrujućom bilancom, uvjeravam sebe i u nevjerojatnu mogućnost da se, potpuno ne svojstveno ženskoj prirodi, hrabro suočim i u potpunosti pomirim sa brojkom koja će okruniti moj životopis na današnji dan. Dakle, to bi mi trebalo bi lako, 
jer su me (genetski ili kako drugačije) zaobišle tipično ženske osobine koje vrište i na samu pomisao starenja, bora, menopauze, inkontinencije, demencije......Ne smijem nastaviti niz, jer ne želim prestraviti drage mi, nježnije i ženstvenije čitatelje......Mada nije da ne bih voljela učiniti neke korekcije koje bi moj lik samo malo uskladile sa onime što se odvija u mojoj nutrini, ali sigurna sam da nikada ne bi imala dovoljno hrabrosti učiniti to nasilnim putem....pa neću ni spominjati sve mogućnosti koje nam suvremena medicina nudi po tom pitanju. Zadovoljit ću se tek nekim važnim zahvatima stomatološko-ortodontske prirode 
...
Ne, ne želim kvariti današnji dan ikakvim nezadovoljstvima.....samo bih voljela zahvaliti Vama,svojim vjernim pratiocima u ovoj, našoj blogosferi, počastiti vas i nazdraviti....jer i djelom je i Vaša zasluga što se danas osjećam sretnom 
Rođendanska pesma
/Miroslav, Mika Antić/
Ja mislim da smo svi redom
iz lepe ljubavi rođeni,
ogromne, čudne i drhtave
kao jasike zelene.
Posle su došle kolevke,
cucle i zubi, i ostalo.
I noći kad smo kmečali.
I pelene. Pelene. Pelene.
Svejedno je da li su oblaci
jesenjim nebom tumarali,
ili je košava bila,
ili je mećava bila,
ja mislim: oni su videli
sva sunca kad su nas stvarali.
Zato je kosa bebama
meka i topla kao svila.
Ja mislim da su se voleli
i mislim da su zamišljali
najlepše usne za nas,
najlepše oko i dlan.
I želeli su da budemo
najbolji na ovom svetu.
Da li se ikad upitaš,
ličiš li na njihov san?
Mama i tata su stari već
i kažu: ljubav vene.
A ljubav njihova ostaje
i u nama se širi.
I nastavlja se. Nastavlja
u nekom malenom švrći
što će iz našeg srca
uskoro da izviri.
Post je objavljen 11.12.2011. u 00:15 sati.