U životu ponekad jednostavno dođe vrijeme da pustimo nešto da ide dalje...Taj proces puštanja uspomena/ljudi/želja je cikličan,sve što zapravo činimo se vrti u krug...i mi se sami vrtimo u krug,ponekad se lancu života doda nova karika na mjestu gdje pukne stara ali i onda opet sve ide u ludi vrtlog i iz početka...svaki novi susret je samo podsjećanje neke više sile na nešto ostavljeno,zaboravljeno tamo negdje daleko,daleko u nama i to je samo vrtlog prošlosti i budućnosti.I dok prolazimo ulicom ostavljamo uspomene da ih pokopa prošlost...dok ne naiđe nešto za što mislimo da je budućnost...ili barem puko poigravanje sa mogućnostima sadašnjosti...
Walking down the street
Distant memories
Are buried in the past forever
I više nam ne znače ništa ili barem tako mislimo...naš život ide dalje sa većim ili manjim ožiljcima ali ide dalje...i možda se sve vrti u krug i zbog toga nam često dođe muka,pozli nam,poželimo sići sa vrtuljka i samo izbljuvati dušu iz sebe ... ali hej,pa i to je bolje od stajanja usred ničega sa potrganom karikom...
The wind of change blows straight
Into the face of time
Like a stormwind that will ring
The freedom bell for peace of mind
Let your balalaika sing
What my guitar wants to say
I na posljetku svega opet ostaje vrtlog u nama...koliko je ljudska koža spremna podnjeti ožiljaka?koliko puta možemo baciti ključeve u duboku vodu?koliko puta možemo zamjeniti potrganu kariku?kao i uvijek odgovor je ne znam....zato što baš nitko ne zna baš ništa...čak ni ja ne znam zašto baš nitko ne zna ništa od toga...jbg,i možda trenutno ne vidim izlaz iz vrtloga,svjesna sam da ću opet zaradit pokoji ožiljak,možda ću opet bacit ključeve u hladnu,noćnu rijeku,morat zamjenit potrganu kariku i zbilja je teško stajati na rubu svega ovoga ali dobra činjenica je da ja i dalje stojim =)
Post je objavljen 13.05.2011. u 01:06 sati.