Malo sam razmišljala o nama ženama...koliko se toga nama odvija u glavi paralelno....koliko toga moramo obaviti tokom dana...na koliko toga misliti, paziti....sa koliko emocija to sve proživljavamo i koliko živaca potrošimo usput.....za razliku od naših dragih većih i rekli bi jačih polovica....i još smo pri tome lijepše, dotjeranije i gotovo uvijek mirnije....
Ne kažem da muškarci nisu sposobni, radišni, jaki, pouzdani( neki barem), snalažljivi, pažljivi( opet poneki) i ostalo...i da je njima lako u životu sa zadacima i obavezama koje imaju...ali mislim da nisu to sve u isto vrijeme...mislim da ne koordiniraju sa tolikom lakoćom i mirom sve što im je činiti kroz dan, mislim da si uzmu vremena i naprosto rade jednu po jednu stvar...mislim da se moraju skoncentrirati na nešto tako jako da drugo otpada....
Da, po meni tu je osnovna razlika između nas, i koliko god je već ta tema obrađena sa raznih kuteva gledanja, uvijek postoji trenutak u kojem se ne razumijemo, u kojem smo krenuli sa svog stajališta i zapeli na prvom zavoju nekomunikacije i neshvaćanja....i uvijek iznova kreće ona...ah, te žene....ah, ti muškarci....tko bi ih razumio?
Mi žene smo bića puna unutarnje energije, misli i osjećaja za koje oni niti ne znaju....pune mira i nemira koji se u njihovim glavama ne odvijaju( barem ne na takav način)...pune dvojbi i tajni za koje oni nikad ne doznaju( banalnih, svakodnevnih....)...pune ljubavi koju moramo podijeliti i koju ne znamo sakriti...i ne želimo....pune snage koju oni ne poznaju u tom obliku...one tihe i nenametljive, a čvrste kao stijena.....
Poneki muškarci( ako im dopustimo) dobiju mali uvid u to naše razmišljanje i dajemo im da vide i da dožive ono što mi znamo, osjećamo...poneki muškarci su dostojni toga da zavire u naše vrtove emocija i sreće....poneki muškarci zajedno sa nama grade bolji ( emotivniji, blaži, sretniji) svijet....poneki samo priznaju da im to fali, da je to ono što oni nemaju i cijene nas koje imamo upravo zbog toga....samo poneki....
Ostali nisu toliko sretni...ostali ne dožive da im otvorimo nove vidike i damo ono što ih jedino kroz našu ljubav pripada...ostali ne žele ono što je odvojeno da se spoji, već lutaju svijetom izgubljeni i povrijeđeni....ostali ne znaju ono što moraju doznati koz nas.....
Ali kada se dogodi da muškarac voli ženu....svim srcem i dušom....da je poštuje, gleda i sluša...tada žena cvjeta, tada život ima smisla...tada oni zajedno žive sretniji život, tada svaka žena daje najbolje od sebe....tada smo jedno....tada se odvojeno spoji...tada se stvara novi svijet....samo tada naše razlike postaju kvalitete....
Njihovi ratovi daju našem miru ravnotežu...naši ratovi daju njihovom miru trajnost...borba postaje nebitna i ima okus ljubavi i zajedništva i jedino tada žene imaju svoju istinsku funkciju.....da budu tu za njih, da budu uz njih ili ponekad ispred njih.... da budu sretne.....sretne što su žene....
Ja jesam.....
Post je objavljen 09.12.2011. u 17:18 sati.