Možeš li čuti glas kiše dok se spušta niz tvoj tužni obraz?Ili osjetiti dodir vjetra dok ti prolazi kroz kosu?Sada me i najmanja sitnica podsjeća na tebe i vjetar i kiša,svaka zraka sunca...sve...ne znam kako to više definirati...sada je sigurno da se ovo događa,otvorila sam oči jutros i ostala pokošena olujom koju si unio u moj život...po prvi put priznajem da je to istina...postao si dio mene i što je najluđe ne mogu ništa,ne mogu se boriti ali ne mogu ni odustati...zašto sve ovo?sada i ja počinjem mrziti to prokleto ZAŠTO?nije bitno više zašto,bitno je da sam se pomirila da si tu sakriven negdje u mislima i srcu...danas je zbilja velik dan...tko zna možda me pukne pa ti kažem sve iskreno...ne vjerujem...ovako je teže ali mogu ja to...možda shvatiš sve od prve kad počneš čitati ove retke,možda se ne budeš usudio pitati me jer ćeš misliti da se ne može raditi o tebi...o može,vjeruj,i te kako može...ti si moja oluja...
Post je objavljen 13.05.2011. u 01:06 sati.