za nedavnog bicikliranja kvartom,
u terapijskom nastojanju
sprječavanja burnouta,
po ko zna koji put sam
prošao pored gradilišta ograđenog
pletenom žičanom ogradom,
polegnutom, zahrđalom, potrganom.
unutar parcele koja
neočekivanom neispunjenošću
prekida i remeti uredan
niz prizemnica u mirnoj ulici,
strše stari temelji,
napravljeni prije četiri desetljeća,
za kuću koju nikada nije podignuta.
šupljine između crnozelenog betona,
obijenog, popucalog, ukopanog
u zatravljeno tlo,
popunjene su šutom,
a razbacane trule daske i cigle,
izgažene hrpe pijeska i šljunka,
izbušena metalna burad,
komadi katrana, plahte lima
i slomljena kolotura
kao da strpljivo čekaju
gradnju, radnike, strojeve, vrevu.
svladali su me tuga, nemir i suosjećanje
za armiranu betonsku masu
koja postoji uzalud,
jer nije dobila priliku
ispuniti svoju svrhu –
nositi zidove i krov.
Post je objavljen 08.12.2011. u 21:09 sati.