Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/umbra

Marketing

Napišem tu nešta tako, pa onda ne znam kako bih nastavio i što bih napisao, ispraznim se, ono, totalno, a prošli vikend je bio urnebesan, slika i prilika glupave seljačine kako 'oda po birtijama. Pa izbori, čuda se dogodila. Kroz nedjelju sam još bio nekako i koristan, da bi u ponedjeljak saznao da sam i nepismen...i tako, dok su drugi razmišljali o rezultatima izbora, ja sam razmišljao o tome što da napravim, kako da nekako promijenim sebe, pa da i ja mogu sudjelovati u razgovoru, ono, da postanem pismen i da kulturno znam razgovarati s ljudima, pa sam skužio da mi za to treba čudo jedno vremena, pa sam odlučio držati jezik za zubima i pustio pametnije i iskusnije da govore. Tu i tamo bih i ja dobacio koju, ali sam skužio da čim zinem lupam budalaštine ili pričam o nekakvim utopijskim nerealnostima. Nije da nisam svjestan stvarnosti, nego, kroz te neke fantastične vizije svijeta, nekako bih volio da ljudi vide u kom smjeru bih volio da se razvijam ili razvijamo, ako nije previše bezobrazno željeti da se svijet nekako razvija. Znam, sad napisano zvuči još gluplje nego kad se kaže. Trebao bih zapravo, kada se ukaže prilika i ja počet pričati o stvarnosti na način na koji je ja vidim, jer koliko sam shvatio svi komentiraju svoje nekako viđenje svega ovoga što se dogodilo. Izbori su prošli i promijenit će se vlast, što to znači ? To znači da oni sad moraju počet mijenjati stvari, a kako će to napraviti, kako se mijenjaju stvari, što uopće treba promijeniti, koliko tih stvari ima i kojim redom krenuti. Mislim da prvo trebaju objasniti ljudima da su tu da rade za sve svoje sunarodnjake, bez obzira na nacionalnu, vjersku i drugu vrstu pripadnosti, a naročito političku, jer ta politčka nas pati već duuugo godina, a njihovi prethodnici nisu ništa napravili da se ljudi počnu razumijevati i doživljavati onako kako treba, da smo svi pripadnici jednog sretnog naroda koji konačno ima svoju državu i si jedno tjedan dana trebamo međusobno pružati ruku prijateljstva, svima, da bude veselo kao da smo osvojili svjetsko prvenstvo u nogometu. I da je jedina integracija koja nas čeka u eventualnoj budućnosti ona europska, koja je i sama u poteškoćama, ali to je valjda takvo vrijeme i drugačije ne može biti. Za gospodarski oporavak se ne brinem toliko, jer ako je HEP od turbo gubitaša, za godinu došao u plus od milijardu kuna, ako novine ne lažu, onda samo treba pritegnuti sva poduzeća i to će već biti nešto. Možda ne bi bilo loše vidjeti gdje su ti novci nestali, jer novac ne može nestati bez traga. A tu je i revizija popisa branitelja, ne vjerujem da će im bilo koji pravi branitelj zamjeriti, ako prokažu pijavice, dovoljno će im biti da im ukinu ono što im ne pripada, mogu biti sretni ako ih se ne bude tužilo. I oni koji su im te papire dali. I tu bi se dalo negrecati nešto novca, e sada, da ovi nisu 20 godina lapali, već bi imali za povišenje plaća, a ovako ćemo još morati davati za rješavanje vanjskog duga, ali sve je valjda bolje od toga da nas zajaše kojekakvi financijeri izvana. Ne znam ništa o ničemu, pa samo lupetam i sada ću stati, da ne pretjeram, jer mislim da nije moje da se bavim politikom, ali nevjerojatno je kako su ovi izbori učinili da sada svako, pa, evo i ja, ovaki kaki jesam, primitivna seljačina, ima što reć na tu temu.....iskreno ne želim se zamarati politikom, jer, ako budu pravi, zaboravit ću na riječ politika za koju godinu i ić' na izbore, jer se to tako mora da bi društvo moglo funkcionirati, a bavit ću se svojim životom. Ok, možda ću tu i tamo s nekim i prokomentirati nešto, kao i sada, onako opušteno, ali to je luksuz za svakog čovjeka koji se nema namjeru baviti politikom ili živjeti od toga. A evo, koliko sam ja riječi potrošio sada na tu istu politiku. Valjda će sve biti ok. Nisam zbog toga došao amo sada, nego da se pohvalim da sam danas ručao samo tanjur supe i nešto malo kelja. Ima fine pečenke, ali to sam ostavio za sutra ujutro. Morao sam stati, zadnjih par dana sam jeo kao da sutra ne postoji. Ujutro krvavica i čvarci, pa za ručak dinstana junetina sa gljivama i žgancima, mislim da sam večeru preskočio, pa ujutro brda suhomesnatih čarolija, pa za ručak pečena kobasica i krumpir pire i kiseli kupus, pojeo sam svu kobasicu koja je bila ispečena, sav pire i hrpetinu kupusa. I rano legao, ujutro se probudio kao ptica, pojeo pečena jaja sa šunkom, e to je bio početak dana. Onda je na poslu probavao friških čvaraka i krvavice i onda povrh toga jedna savršena pogačica s čvarcima i kada sam došao kući, zamirisala mi je pečenka. Morao sam reći sam sebi STOP, ali glad je učinila svoje, nije to ni glad, to je ne znam što, pa sam maznio tanjur supice i otprilike isto toliko kelja. Dobar je kelj, ali uza sve ove čarolije koje se nude, mhhhh, nemam riječi. Zato sam odmah dotrčao amo da se pohvalim i da se maknem od stola....pa da ona pečenka bude super doručak, što je još bolja opcija, uhh, samo da ne miriši tako dobro. Što ja znam, bio sam poprilično prazan ovih dana, naravno, kao i uvijek, sam sam kriv, što sam bio onako bedast, ali nakon što sam se dobro najeo i naspavao, svijet opet izgleda nekako veselo, koliko god sam svjestan da ću se sramotiti svaki put kad sretnem ljude s kojima sam se družio prošli vikend. Sramotiti, bio sam daleko od uzornog ponašanja u društvu, ali, kako da kažem, nisam napravio, ne znam sada, neko kriminalno djelo, komšiju proglasio crvenim, pa onda sve druge komšije okro da ih obranim od crvene napasti, umjesto da objasnim da je crvenilo u nekom bedirantskom smislu nestalo, da je to boja ista kao i sve druge već dvadeset godina i da sada svi trebamo nekako uživati u svemu tome, raditi i veseliti se budućnosti, a ne bedirati zbog prošlosti. Nije bilo lako doći do ovoga, slobode, neovisnosti, demokracije, ali zato svaki novi dan treba biti ljepši. Opet politika, kako se lako zanese čovjek, to je strašno, bolje mi je držati se stvarnosti i onoga o čemu znam pričati, o klopi i veselju. Ja se volim veseliti i nazdravljati ljudima i od sveg srca im željeti dobro, zato mi i je uvijek najdraže ono zadnje piće, heh, makar ga i sam ponekad popio. Ne znam koje će mi biti stvarno zadnje, ali se nadam da ću se do tada nagledati veselja, koliko to želim sebi, toliko i drugima. Ne znam što mi je, propuco me taj neki duh promjena i nade....baš sam ono, neka sentimentalna seljačina...



Post je objavljen 07.12.2011. u 16:11 sati.