toliko davno...voljela sam ovu pjesmu...a i spot...
izgleda da ima nešto u tim pticama (a i jedan moj nadimak je ništa drugo nego velški krilato)...
ima nešto i u smrznutim poljima prekrivenim injem...našim vožnjama njima...i tim nekim neopisivo opipljivim mirom...
sve je smrznuto i mirno...
i ništa ne boli kada je smrznuto, zar ne?
ponekad mi se čini da sam zamrzla svoj život...sve je nekako na čekanju...dok ne dođe neko bolje vrijeme, dok nešto ne promijenim...dok se nešto ne dogodi...
a što to? tko to?
mogu li zaista vječno čekati da netko drugi pokrene nešto...ako i pokrene, teško da će to biti nešto što ja želim...
lakše je podivljale bujice prekriti ledom i snijegom i diviti se miru i tišini i blještavilu...
dok tamo negdje daleko ispod...toliko toga protiče...
dok promatram...kako drugi žive...i žive...i putuju...i vole...i skupljaju te neke meni toliko strane fotografije sretnih lica...
dok sve prolazi...i jučerašnja djeca su danas odrasla i daju bolje savjete nego itko od nas...
izgubljenih pod ledom...
nas koji tuge sakrivamo osmjesima...
i nikada ne izgovaramo naglas...
sve te neke velike riječi koje...
bismo izrekli, možda, da smo malo hrabriji...
...if I could melt your heart...
možda baš zato...otkad si tu...toliko volim inje i snjegove...
u sigurnoj bjelini injem prekrivenih livada...i plavetnilu tog nedokučivog pogleda...
čudna su to neka utočišta...
Post je objavljen 06.12.2011. u 23:46 sati.