Marketing
Prosvjed za priznanje Hrvatske u Rimu 1991.
Prosvjed za priznanje Hrvatske u Rimu, studeni 1991. galerija
Evo na dan kad je Dubrovnik najviše bombardiran stavljam ovaj post. Kao da je bilo jučer, a prošlo je od toga 20 godina. Još se sjećam uzbuna i isčekivanje prestanka uzbune da bih se mogao igrat s prijateljima graničara ili na frnja. Međutim mi bi svi istrčali na ulicu čim bi prestala uzbuna, a agresori su nas lukavo tad počeli gađat. Letjeli su geleri kroz borove ispred škole na dnu Čokolina, još se sjećam tih zvukova. Bježali smo doma spašavati glavu. Sve to do idućeg prestanka uzbune. Vidjela je moja majka da se djeca ne mogu ukrotit, djeca k'o djeca razigrana, pa je njezin brat Darko, moj dundo došao sa Osojnika jedva živ nakon 12 dana, nismo znali što je s njime i kad se vratio sav crn od granatiranja povikao je na moju majku:"Spašavaj djecu i bježi iz Grada." Moj se pokojni otac odmah prijavio kao dragovoljac za obranu Dubrovnika čim je došao s mora pošto je pomorac bio. Dao je za vojsku svoje lovačke puške i s jednom svojom lovačkom puškom je i on branio Grad. Bio mu je zapovjednik Renko Donatović, dubrovčanin iz Zagreba. Žalosno je što moj otac nikad nije dobio priznanje, pošto nije htio primat plaću, kad je primaš, registriraju te. Nije ga interesirala lova, već je išao iz ideala od početka rata 1991. Isti dan kad se dundo Darko vratio sa čuka smo krenuli put Rijeke 18.10.1991., pa onda u Rim. Mi smo u Rim s majkom išli kod monsinjora Ratka Perića u crkvu Sv Jeronima. Primio nas je lijepo, majka mu je pričala što se sve događa u Dubrovniku i što nam čine agresori, zatim nas je uputio na prosvjed za priznanje Hrvatske koju organizira Radikalna stranka. Marco Pannella je štrajkao glađu za priznanje Hrvatske. Mi smo otišli prosvjedovati ispred Sveučilišta Chigi. Ovo pišem jer malo ljudi zna da je Marco Pannella štrajkao glađu da se prizna Hrvatska. Jako je malo takvih ljudi u svijetu. Slike koje sam stavio su sa prosvjeda za priznanje Hrvatske. Ova dva crnca koja vidite na slikama su doktori iz Zambije. I oni su tražili s nama priznanje Hrvatske, upoznali smo ih na tom prosvjedu. Iz Rima smo se vratili u Rijeku i u siječnju 1992. vratili u Grad kad smo dobili napokon slobodnu kabinu u brodu. Meni je odlazak iz Dubrovnika teško pao i jedva sam se čekao vratit u Grad. Sjećam se da sam majku stalno gnjavio:"Kad ćemo doma, kad ćemo doma?!" Rastajao sam se od oca, prijatelja, doma. Jednom prilikom je agresorski vojni avion preletio iznad naše kuće. U tom trenutku kad sam imao 8 godina želio sam postati vojni pilot da neprijateljima mogu vratiti istom mjerom. I prije i poslije Rijeke i Rima cijela obitelj je išla po vodu, pa čak i pod granatama. Kad sam se vratio u Grad kao da je nekakva pustoš nastala, tražio sam prijatelje, nikoga nije bilo na ulicama, igralištu. Skupljao sam iz zabave gelere i metke. Naša kuća ima prizemlje i dva kata. Za vrijeme rata se skupilo što obitelji, prijatelja, susjeda, ukupno 25 duša u našu kuću kako bi se sklonili od granatiranja. Toliko je još mnogo detalja, ali tko bi to mogao sve ispričat.
Post je objavljen 06.12.2011. u 00:48 sati.