Često na sahranama vjernika možemo čuti svećenika kako spominje „stanove na nebu koji su osigurani za prave vjernike“. Očito je „život poslije života“ nešto što što ljude tjera na promišljanje… kako vjernike – tako i agnostike. Na ispraćaju jednog poznatog agnostika, drugi poznati agnostik rekao je: „– Ovo jest oproštaj, ali nije zbogom, već doviđenja, tamo negdje u nepoznatom i dalekom, gdje nas antifašiste, borce za socijalnu pravdu i mir, čekaju dostojna mjesta.“
Formalni vjernici očito misle da „stanove na nebu“ osigurajavaju vjerskim ritualima svoje religije, a kako vidimo neki agnostici traže svoje zasluge koje im tamo negdje… daleko trebaju osigurati „dostojna mjesta“. I jedni i drugi očekuju da im NETKO osigura neka mjesta… prema zaslugama. Mnogi prožive život leteći poput lista na vjetru…. pa su malo veliki protivnici religija jer je to moderno… pa se s promjenom društvenih i političkih okolnosti pretvaraju u velike vjernike koji se Bogu i njegovim predstavnicima upucavaju iz prvih redova. Postoje i oni koji se deklariraju tvrdim antifašistima… ali po potrebi su spremni pjevati ustaške pjesmice… jer im cilj opravdava sredstvo… i nije im problem na 36. sjednici Vrhovnog državnog vijeća, koja je održana 02. studenog 1991. godine , a povodom pisama očaja i poziva u pomoć iz Vukovara i Dubrovnika, o narodu u nevolji govoriti kao o ljenčinama, kukavicama i izdajicama… izgovarati hrpu laži… a sve to s pozicije moći…. iz udobnih fotelja i toplih ureda…. nije im problem okretati kapute po potrebi i igrati se ljudskim životima bez imalo ljudskosti.
Mnogi su pod glasnim parolama domoljublja i velike vjere krali i uništavali život svom narodu i budućim generacijama. Sigurna sam da i oni očekuju neka lijepa mjesta…. tamo negdje…. visoko i daleko…..
Ta mjesta o kojima rado pričaju i jedni i drugi ne osiguravaju se obrazovanjem, političkim položajima, vezama i novcem… a ne osiguravaju se ni propisanim ritualima koje ljudi slijepo slijede… a kada ih pitaš zašto to čine – nemaju pojma… jer oni to rade mehanički, površno i zato što se mora, jer je tako red, jer drugi gledaju.
Neki ljudi prožive cijeli svoj život i ne znaju tko su, što su, u što i zašto vjeruju…. i onda očekuju da im NETKO osigura „stanove na nebu“ i „dostojna mjesta za njihove duše“. Što će im uopće neka topla i sigurna mjesta za njihove duše nakon života… ako im za života nije bilo važno kakve su im duše i ako se svakodnevno o njima nisu brinuli… jer bilo je nekog važnijeg posla i bili su važniji neki „viši ciljevi“ koji su opravdavali nemoral i nepoštenje?!!!! Takva razmišljanja i životni izbori me podsjećaju na ljude koji na dijetu kreću od sljedećeg ponedjeljka… i tako cijeli život. Tako je teško za života biti Čovjek…. pa to ostavljamo za neko drugo vrijeme…. kad umremo… za neki drugi svijet….
A tako je sve jednostavno i jasno…. Ne postoje naši i vaši…. ne postoje zasluge kojima možemo opravdati grijeh. Sve što činimo zbraja se i čini nas onakvima kakvi doista jesmo…. A rezultat možemo vidjeti kad god poželimo – pogledom u ogledalo…. Poniranjem u svoj svijet… koji samo mi možemo u cijelosti vidjeti… ako to doista želimo.
Ovih dana tako često čujem rečenice: „Svi su isti!“, „Ne znam za koga glasati“….. a upravo su takve izjave dokaz površnosti, neimanja vlastitog mišljenja i čvrstih uvjerenja. Naravno da nisu svi isti. Na ovom svijetu ne postoje dva ista čovjeka… pa tako ne može biti ni istih istih grupa ljudi. Netko namjerno želi uvjeriti narod da su svi isti… jer tako se relativizira svo zlo što se dogodilo…. jer u tom slučaju kriminal, nepotizam i sva ostala zla i nisu tako strašna…. jer svi to čine…. I prihvaćanjem takvog stava mi tako narušen sustav vrijednosti prihvaćamo kao nešto normalno… pa čak i poželjno… čak sebi osiguravamo prostor da možemo mutiti… jer to SVI ČINE. No sva sreća da imamo savjest… onaj tihi glas u nama koji nam pred san šapuće istinu… koja je stamena, univerzalna i jedna jedina…. Ona se ne može mijenjati po našim potrebama, željama i ne ovisi o trenutno društveno prihvatljivim ponašanjima. Krađa i sve kriminalne radnje… čak i one koje nisu obuhvaćene propisima, ali su nemoralne, zlo ponašanje su bile našim pradjedovima i još daljim precima… zlo su i danas…. Mi smo dužni sačuvati svijest o tome da je to zlo i našim potomcima ako im želimo dobro.
Ne mogu razumijeti da punoljetni i odrasli ljudi ne znaju što misle i zašto tako misle. Ne mogu razumijeti da odrasli ljudi zanemaruju vlastitu odgovornost za život svoje djece i onih nerođenih kojima sada stvaramo mjesto za njihove duše. Ne mogu razumijeti da odraslim ljudima može biti svejedno i da nekim drugim ljudima…. pa čak i mrtvacima dozvoljavaju da odlučuju umjesto njih. To nije samo odricanje prava na svoj izbor… to je bijeg od odgovornosti za vlastiti život i život onih koje smo donijeli na ovaj svijet.
I zato je ovaj dan predizborne šutnje idealan za preipsitivanje što su to „stanovi za duše“ i „dostojna mjesta za duše“…. tu i sada… nama i našoj djeci. Tko smo to mi i što želimo. Jer kad duša zna tko je… ona ima svoje mjesto zauvijek… ona ne čeka da je netko drugi smjesti. Ovo je dan kada donosimo odluku iza koje stojimo… jer samo takvim odgovornim ponašanjem stječemo pravo na kritiku i daljnju borbu za ljepši i bolji svijet… na koji imamo pravo. Oslobodimo se malodušja, uloge žrtve i prestanimo vječno čekati da nam netko drugi osigura život kakakv želimo imati sada i nakon sada. Mi smo ti koji na to imaju pravo! Odlučimo sutra sami u kakvoj će atmosferi živjeti naše duše sljedeće četiri godine.
"Pravo na pluralizam mišljenja neotuđivo je svojstvo kršćanske baštine, bez obzira na privremene prakse koje ga pokušavaju dokinuti. Ni jedna lojalnost ne isključuje lojalnost moralnim načelima i savjesti."
Don Branko Sbutega
Čovjek u ogledalu
Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu, pogledaj se
i vidi što Taj čovjek ima reći.
Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš proć;
Osoba čije mišljenje najviše znači u Tvom životu,
ona je koja te gleda iz ogledala.
Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u ogledalu veli da si samo protuha,
ako mu ne možeš pogledati u oči.
Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni,
jer on je s tobom otvoren do kraja.
I prošao si svoj najteži ispit,
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.
Jer na putu života možeš prevariti cijeli svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća biti bol srca i suze,
ako si prevario čovjeka u ogledalu.
Dale Wimbrow
Post je objavljen 03.12.2011. u 15:35 sati.