Neki dan mi je isključilo internet i ja sam se osjećala kao da mi je netko zakucao daskama moj prozor u svijet. Najironičnije od svega je to što se moj kompjuter nalazi tik do pravog prozora, onog kroz koji se zaista vidi svijet. Makla sam se dakle od ugašenog virtualnog prozora i smjestila, pomalo izgubljena, uz taj veliki prozor s pogledom na stvarnost. Navikla da svako jutro uz prvu kafu pregledavam statuse mojih prijatelja na Facebooku, najednom nisam znala što započeti, gdje s rukama i s nogama.
Nećemo paničariti, rekoh sebi; ako ne mogu vidjeti statuse na fejsu, mogu umjesto toga pregledati statuse stvari oko sebe. Nije to - to, ali poslužit će da ublaži ovisničku krizu.
Bacila sam za početak pogled kroz prozor mog stana i utvrdila status tog dana – sunčano, nebo vedro, bez oblačka. Ovo je za lajkanje, pomislih. S obzirom da se na putanji mog prozorskog horizonta nalazi i onaj jedan jedini cvijet kojeg nadobudno uzgajam, nisam mogla ne ustvrditi, posramljeno, da je status tog cvijeta poprilično kritičan, takoreć' u terminalnoj fazi skapavanja od žeđi. Zgrabila sam najveći vrč kojeg imam u kuhinji, napunila vodom do vrha i obilato zalila jadno stvorenjce. Da je mogao, cvijet bi mi ovo sigurno bio zahvalno zalajkao. Nije loše, pomislih. U nepunih deset minuta jedan lajk sam dala, a jedan dobila. Što sad?
Palo mi je na pamet da bih mogla provjeriti statuse nekih članova obitelji koje mjesecima nisam nazvala. Ako me dosad nisu skinuli sa liste rođaka. Nazvala sam prvo mamu. Žena skoro infarkt dobila. Dobiti poziv od mene u deset sati ujutro a nije nitko umro? Pitala me, sa zebnjom u glasu, što se, pobogu, dogodilo? Nisam joj htjela reći da mi je ugasilo internet. Rekoh, „samo da te čujem“. A ona će meni:
- Pokvarija ti se kompjuter, ha?
Eto što moderne tehnologije naprave od ljudi. Rođena majka ti ne vjeruje da je zoveš iz čista mira.
Post je objavljen 02.12.2011. u 14:32 sati.