Utihlo je sunce.
I sad sve je nekako prigušeno, gledam samo slike, bez zvuka.
Vatra gori na proplanku ispod sunca koje ne sija.
Krv mi izlazi iz pora. Krvarim cijelim tijelom - tako polagano i tiho.
Nečujno za ljude.
Sam sam, a sunce još nije ni zašlo.
Samo više ne sija, više ne grije, više nema ljudi, smijeha, licemjerja, smrada u kojem se gušim.
O kako je tiho.
Opaja me tišina dok krvarim.
Širim ruke, polagano, želim stvoriti neku sliku, filmsku, kakvu već imam u glavi od prije, kakvu već sam vidio. Lijepu. Epsku.
A još uvijek sam sam, a ljepota moje samoće čini da se osjećam tako užvišeno u samoći
i hladnoći mog prikrivenog srama.
Srama prikrivenog od onih koji bi ga trebali najbolje poznavati.
Post je objavljen 01.12.2011. u 22:35 sati.