Ne znam ni sam kako sam došao do ovog pitanja. Valjda me ovaj trenutak u mom životu u kojem biram između više puteva koji će predodrediti putanju moje karijere podsjetio na ovo pitanje. Ja sam naime osoba koja uvijek traži više i bolje. Nije to neka bolesna perfekcija u svemu, nego jednostavno želja da od svega napravim najbolje. U svemu što radim uvijek dam sve od sebe i za to želim biti pravedno nagrađen. Ne mislim ovdje isključivo na financijsku nagradu, već i na osobnu satisfakciju promaknućem, pohvalom direktorima na višem rangu, plaćenom edukacijom itd. Ali većina ljudi koji me okružuju, kolege s fakulteta, prijatelji i poznanici s drugih fakulteta, bivši poslovni suradnici i članovi šire obitelji, većina su koja živi neki svoj život kojim su nezadovoljni ili poluzadovoljni . To su ljudi koji svako jutro odlaze na svoj posao, titraju pred svojim šefom, ostaju na poslu koliko god treba, nikad ne odlaze na bolovanje, nikad ne pitaju za plaćanje prekovremenih, još manje za mogućnost napredovanja i povećanja plaće. Samo im je bitno da dobiju plaću svakog prvog, ma koliko znali da zaslužuju veću ili bolje radno mjesto. To su ljudi kojima ne pada na pamet tražit neke nove prilike u životu jer to smatraju prerizičnim ponašanjem. To su oni koji ne idu na testiranja za neka bolja radna mjesta jer se boje reakcije trenutnog poslodavca. Jednostavno, u tolikom su strahu i ne žele preuzeti nikakav rizik da i ne zaslužuju bolje sutra. Njima sigurno poslije 4. prosinca neće biti bolje. Ma zezam se, nikome neće biti bolje poslije 4. prosinca, ali njima sigurno nikad neće biti bolje. Nama koji se borimo, koji smo u stalnom traganju, koji svakodnevno preuzimamo rizik, ipak može biti bolje, poslije bilo kojeg datuma.
Što je za vas ambicija? Jesmo li „bolesni“ ako želimo više od života većine prolaznika?
Post je objavljen 30.11.2011. u 22:02 sati.