Sabor, skupštine, kongresi – najviša su politička tijela u svakoj demokratskoj državi, u kojima bi se, po logici stvari, trebao čuti glas, mišljenje, savjet ili prijedlog onih koji zaista imaju nešto relevantno za reći, koji su kompetentni, domoljubni i koji svoje stečeno znanje i iskustvo stavljaju, doista, u službu naroda koji ih je izabrao.
Mjerilo demokracije u svakoj zemlji je, u velikoj mjeri, i odnos prema tom najvišem predstavničkom tijelu, u prvom redu odnos političke sfere: političara, medija, raznih udruga. Odnos šire javnosti uvjetovan je odnosom političke sfere.
Što su članovi tog predstavničkog tijela neke zemlje kompetentniji, obrazovaniji, odgovorniji i domoljubniji – zemlja je demokratskija. U takvoj zemlji velika je čast biti članom najvišeg predstavničkog tijela.
Kad su članovi tog predstavničkog tijela velikim dijelom nedostatno obrazovani, kad su više odgovorni onima kojima su ih stavili na izborne liste nego onima koji su ih izabrali, kad im je osobna korist važnija od opće - zemlja koju predstavljaju u velikoj je mjeri nedemokratska.
Mada osobno mislim da polako ulazimo u postdemokratsko doba, za sada se još uvijek u svijetu demokracija i njezini najviši standardi smatraju za najpoželjnije društveno uređenje i najpravedniji oblik vlasti.
Dosadašnji tijek predizborne kampanje za izbore 4.12. sa tako aktivnom a manipulativnom ulogom svih medija odreda, anketara javnog mnijenja, državnog tužiteljstva, sudova, raznoraznih službi iz zemlje i inozemstva - koji su svi već prije nekoliko mjeseci jasno pokazali što se od nas traži, pokazuje kako demokracija ovdje ne stanuje. Tužno je gledati kako najgorljiviji zagovornici visokih demokratskih standarda nakaradno shvaćaju demokratski proces biranja najviših zastupnika općih interesa.
Još je tužnije svjedočiti psihomentalnim osobinama pretendenata za tu najveću čast u državi.
U sučeljavanju na TV-u, u studiju možemo vidjeti kandidate 3 ili 4 liste zelenih ( i da su svi na jednoj listi teško da bi u ovom trenutku ušli u Sabor), kandidate četiri do pet pravaških stranaka uz još niz drugih stranaka i nezavisnih lista :Hrast, Volim Hrvatsku, Jedino Hrvatska, razni demokršćani... – zajednički su im gotovo identični programi i potpuno zasluženi neulazak u Sabor. Kad je netko pristalica određene političke opcije samo ako mu odgovara mjesto na izbornoj listi, a da se o izostanku s liste u ime općeg interesa opcije ni u snu ne pomišlja, onda takav pojedinac nedvosmisleno demonstrira puno veću ljubav prema sebi nego domovini i višim ciljevima zajednice. I svaki takav pojedinac nije zaslužio mjesto u hrvatskom Saboru.
I svi takvi pojedinci u meni izazivaju takvu odbojnost da mi niti na pamet ne pada trošiti svoje vrijeme i znanje na njih.
Naime, numerološko prognoziranje, koje se pokazalo tako točnim kod izbora predsjednika države, a i u drugim prilikama, u slučaju ovih izbora metodološki je puno zahtijevnije i traži puno više vremena. A okolnosti oko ovih izbora osobno su mi potpuno antistimulativne.
Također, mislim da je, u suštini, sa stanovišta državnih interesa, sasvim svejedno pobijedi li Kukuriku koalicija ili HDZ, jer se obje opcije zalažu za ulazak u EU.
Puno je važnija činjenica to što je sljedeća godina u nemirnom i nestalnom broju 5, pa sam sigurna da izborni pobjednik, tko god on bio, neće dugo uživati u izbornoj pobjedi.
Post je objavljen 30.11.2011. u 13:58 sati.