Jesen
u meni potiče
misli sumorne,
sive.
Kao dani
protkani kišom,
što se lijeno vuku
od jutra do večeri,
i ne ostavljaju
nadu suncu.
Promatram,
uz more dok šećem,
valove u pjeni
što nemirno
o stijene udaraju
i vraćaju se
ponovno,
ne bi li opet u
istom ritmu zatvorili
taj vječiti krug.
Učini se u trenu,
u magličastoj daljini
da ugledah
obrise lika tvog.
On budi
sjećanja i uspomene
i pušta ih da rastu
sa svakim valom,
a onda ih opet
vraća u nedogled.
I tako, zagledan
u daljinu u pokušaju
da zadržim
tvoj lik
u okviru horizonta,
ponovno te gubim
pred noć
u zalasku sunca
kao i onoga dana
kad si otišla zauvijek.
Trpimir Burić- Goranski
Post je objavljen 25.11.2011. u 18:50 sati.