Marketing
Nešto nas je ipak do ovdje dovelo...
Kako li samo zavidim onima koji za značenjem pojma nostalgija posežu u rječnike.
I onima koji zbilja žive po načelu „carpe diem“.
I kako mi samo smeta to što su suveniri iz Španjolske prekriveni zavidnim slojem prašine… a još jučer smo bili tamo.
I kako li me samo iritira ovo moje pisanje u fragmentima!
Dakle, zadnji post ovdje napisan je u 8. mjesecu. Tužno. Ne nalazim vremena sabrati misli i prenijeti ih bilo na papir, bilo u praznu stranicu Worda. Zadnji put sam to učinila u svrhu zadaće iz hrvatskog- prvi put u 3 godine i nekoliko mjeseci srednjoškolskog obrazovanja imali smo skoro pa slobodnu temu (pojednostavljeno- piši o čemu želiš, ali piši poput Prousta, što, dakle, ostavlja dovoljno prostora slobodi). Prvi put da sam uspjela spojiti ugodno s korisnim. Učenje ove školske je, sve do te zadaće, bila tek puka akumulacija znanja; ubija me gimnazijska rutina, ubija me konstantno spominjanje sintagme „državna matura“.. I, najviše od svega, ubija me nedostatak vremena i prostora u kojem bih mogla izraziti „sebe“ (iako mi je na profesionalnom usmjeravanju za maturante rečeno da se dobro nosim sa stresom, da sam iznimno stabilna i izuzetno zrela za svoje godine i da su sve to moje kvalitete uz pomoć kojih ću se lako nositi oko cijele pompe zvane „državna matura“- ne bih baš rekla).
I tako sam uzela u ruke zgužvani, na pola poderani papir iz matematičke bilježnice ispisan faktorijelima i preko toga zabilježila bujicu osjećaja i sve asocijacije na 13. 5. 2011. Večer s Njim, da…
I posve sam zanemarila činjenicu da profesorica redovito ostane oduševljena mojim pismenim radom i da redovito odmore provodi hodajući po školi s navedenim uratkom u rukama. Karikiram. Ukratko, ovaj moj emotivni ispad pročitan je pred Njegovim razredom. Pred Njim. Zemljo…
Ne znam što je tužnija situacija; to što mi je na repeat krajnje neočekivana pjesma: Nije moje da znam; "od one noći sa tobom ni s jednom nije midobro kao da ceo život je stao u onoj noći kad sam te imao..."... I to samo zato što ju je društvo sviralo na zadnjim sjedištima autobusa za Španjolsku i što me je pogledao sekundu predugo na ovaj stih...
Ili to što je na društvenoj mreži (o kojoj je većina nas ovdje postala ovisna) osvanulo Njegovo ime pored imena krajnje antipatične djevojke s onim infiksom „u vezi“. Ili to što je negdje na trećoj rečenici prilikom profesoričinog čitanja moje zadaće promrmljao riječ kojom je potvrdio to da zna o čemu sam pisala (imam špijune u njegovom razredu (: ) te je ostatak sata proveo u nekoj nedokučivoj dimenziji intenzivno razmišljajući o tome što je čuo i ne komunicirajući s drugima… Ili to što mu je očito jasno sve, što sam po prvi put u ovih 5 godina koliko ga poznajem pred njim kao otvorena knjiga, a nije mi rekao ni riječ na to što je čuo. Da, najtužnije je to što sve zna, a ništa ne poduzima.
Tješim se: možda će progovoriti jednom kada nas opet opije mnoštvo ispijenih čaša nekog jeftinog pića (čije je ime promrmljao sebi u bradu na trećoj rečenici moga teksta, da). Možda je i 13.5. htio reći isto, znam, zaustio je, ali nije mogao izgovoriti to nešto nedorečeno pod bijednom izlikom „ne mogu, nisam dovoljno pijan da ti kažem“. Možda…
Tješim se: možda je ono „u vezi“ krajnje beznačajno. Znam kako smo si dovršavali rečenice na temu „veza“, kako oboje to smatramo nepotrebnim, kako se ne možemo vezati, kako nam nije do toga.. A onda ovo.
Tješim se: možda i on pomisli nekad na mene. Neki će možda reći da trebam nastaviti dalje. Jer on je očito nastavio. Možda nekome djelujem kako sam i ja nastavila.. Ali ja tek provodim subote ispijajući jeftina pića iz plastičnih čaša negdje pri niskoj temperaturi na otvorenom, ponekad se nađem u rukama nekog IksIpsilona (beznačajnog u cijeloj priči)… A i dalje mislim na Njega i ponašam se kao klinka iz američkih komedija kojoj je života preokupacija tko će joj biti maturalni plesač (kad bi barem bio On…). PATETIKA, FUJ. (Da, teta s profesionalne orijentacije maturanata, da! Toliko o mojoj zrelosti, prizemnosti i o tome da ne letim u oblacima kao većina mojih vršnjaka.)
(…)
Kažu da će se samo oni koji se rastanu poljupcem ponovno sresti… jednom i negdje.
Možda je i naša priča takva, jednom i negdje, kada sve ono neizrečeno postane obostrana otvorena knjiga.
(…)
I još je nešto tužno u priči; Španjolska, maturalac… Barcelona je čudo.
Jedini savjet koji sam dobila prije tih 7 dana bio je: „Proživi ih“.
I upravo to nisam učinila.
Istina, bilo je svijetlih trenutaka, neprospavanih noći, plesanja cijelu noć… Bila je tu nezaboravna flamenco večer, možda nešto najzabavnije čemu sam ikada prisustvovala… Tu istu večer učinila sam i sve ono što nisam cijelog ljeta: noćno kupanje, pjena party, poljubac nekog Francuza… toliko je toga…
I umjesto da uživam, da ono „carpe diem“ provedem u djelo, obilazila sam hotelske sobe kako bih pronašla onu u kojoj je i on s društvom, večeri vani sam provodila u radijusu od dva metra od njega, hodala Barcelonom gledajući u njegovu jutarnju nepočešljanu frizuru umjesto u arhitekturu oko nas (istina, Gaudijeva djela ne možeš ne pogledati!), posve suptilno sam doručkovala za susjednim stolom… Do zadnjeg se nadajući da će se dogoditi „nešto“.
Možda mi je tek kada smo sletjeli u Zagreb te igrom slučajnosti dospjeli u dva različita autobusa za naš rodni grad postalo malo jasnije da neće. Čak sam se i na stajalištu 60-ak kilometara prije konačne destinacije nadala nekom razgovoru dubokoumnijem od „e jel imaš cigaru“. Onda sam se nadala da ćemo možda zajedno otići od autobusnog stajališta do dijela grada u kojem su nam domovi i rezimirati sedam dana koji su iza nas (umjesto toga je već sjedao u obiteljski auto i vozio se kući dok sam ja tek vadila stvari iz svog autobusa). Tek mi je te večeri, kada je cijele večeri izašlo van i kada smo si ponovno bili tako blizu (u radijusu od dva metra) da su moje lude sanje posve neostvarive i da smo si tako daleki…
A onda je idući dan opet bio ljubazan prema meni. I tako u krug 5658 puta.
Sada trebam neki dubokoumni zaključak ovog posta. Ali vrtim se u krugu po 5689. put tako da i ovaj post ostavljam nedorečenim kako bi bio u skladu s ciklički nestabilnom ljubavnom situacijom.
Pozdrav! :)
Post je objavljen 23.11.2011. u 22:20 sati.