Budilica mi zvoni u 6 pa ju odgodim za pola 7.
Onda mi je potrebno još samo 5 minuta i čemu navijati budilicu za samo 300 sekundi? Mislim kako je 6.40, a zapravo je 7.15.
Za 15 minuta trebam krenuti, a ja nisam ni zube oprala, našla čarape ili našiljila olovku (jer sam toliko jadna da si ni špiceve ne mogu kupiti).
Uletim u kupaonu koja uopće nije moja, ispravljam kičmu od anatomskog kreveta kojemu fale škare, letvice, a i dezen je ružan.
Brzo otvaram tuš i uopće ne kužim da prvo trebam dozvat toplu vodu na bojleru. Smrzavam se, a minutice lete.
Stavljam regenerator pa šampon dok zbunjeno gledam i nije mi jasno odakle sad toliko pjene?
Zaboravljam jesam li uopće na kraju stavila regenerator dok mi pjena ulazi u oči i bezobrazno demolira zjenice.
Izlazim i tražim ručnik koji je prilikom pada s mašine pokupio svu vodu s poda.
Otvaram ormar koji je prepun, ali mi u tom trenutku izgleda kao da je najprazniji na svijetu. Nemam što obući!
Oblačim košulju koja baš za inat nema gornjeg dugmeta. Hlače mi spadaju jer sam prelijena otvorit ladicu i uzeti remen. Stavljam svoj Chanel i molekule mi direktno ulete u usta taman umjesto doručka. Tražim knjige, trpam ih u torbu, stavljam si Janu i prekasno shvatim da nisam dobro zatvorila.
Promrljam nekog sveca ili spolni organ i izlazim iz stana. Pripremam se da me zapljusne minus 108 stupnjeva. Zakasnit ću!
Ne stignem ni u pekarnicu. Pružim korak, semafori su crveni! Kud baš danas? Jebeni Osijek!
Već sam kod Atrija i znam da sam blizu, ali sad je već 8.10.
Ulazim na faks. Dvorana je prepuna. Sjedam, 8.20 je, a profesor kasni.
Jebem ti! Što sam se uopće žurila?
Skidam sve aksesoare, trpam ih u torbu i vadim bilježnicu na kojoj su se napravile uši, a nije ih zaobišla ni ona maloprije spomenuta Jana.
Teroja prava i države.
Nisam skoncentrirana i molim Boga da me ne prozove. Kolegice, što je to vacatio legis?
....
Politička ekonomija.
Već sam malo skoncentriranija nakon odvratne piroške iz kantine na koju sam čekala više nego što su Lucky i Pozzo čekali Godota.
13.55 - Daj završi više moram učiti Povijest!
14.05 - On i dalje broji o mrkvama.
14.45 - Odbijam ići u Gaudeamus jer mi je više sve dopizdilo i ne želim čekati i jedino što želim je moj sad već preudobni krevetac. Ulazim u stan nakon što sam isprobala 57 ključeva dok nisam pronašla onaj što otključava.
Knjiga iz povijesti me čeka. Pravim se glupa i odbijam svaki kontakt s njom.
Otpor nije dugo potrajao. Sad sam već na stolcu, ukočena vrata vrtim 38. stranicu i razmišljam o preostalih 10 (one se sad čine kao da ih je 4567888).
Znam da znam i jedva čekam sutrašnji kolokvij.
...
Četvrtak je i idem kući. Zaustavljam se u Apsolventu i nesebično trošim svih 35 kuna.
Vrećica mi pukne, a nemam 50 lipa za novu. Pobogu, zašto se vrećice naplaćuju!???
Opet muku mučim s ključevima dok balansiram između bečkih krempita i Zbregov jogurta.
Pobjegla sam s predavanja i već je 11.31. Zovem Cameo jer mama i tata ne žele doći po mene i moram busom.
Javlja se teta i kaže kako će taksi doći za 15, 20 minuta. Kažem u redu, a gori mi pod petama jer u 13 polazi autobus.
Nabrzinu pakiram prljavu odjeću iako u stanu imam perilicu rublja (nije to isto - mama stavi omekšivač i povješa veš umjesto tebe), cipele ove, starke, šlape....sve to naguram. Još stavim i malu kutijicu s nakitom, laptop, pjenu za brijanje, peglu za kosu i svoju sretnu oFcu. Uspjela sam i sjedim na koferu kojeg jedva uspijem zatvoriti. Pogledam nalijevo kad tamo na stolu stoji fen. Aaaaa!!!! Zove teta iz Camea i kaže da brzo izađem jer je auto ispred stana. Ništa, fen ide u malu torbu sa mnom. Izvadim novce da se ne brukam na kolodvoru s fenom u torbici. Sluške na uši i juriš pred stan.
Taksiju ni traga ni glasa.
8 minuta do 12. Stiže taksi.
Kažem na kolodvor. Pješaka i ludih biciklista na sve strane. Skoro se rasplačem jer sam pogledala na sat i shvatila da su 2 minute do 12. Taksi dolazi do željezničkog kolodvora i lik mi otvara vrata koja frustrirano zatvaram - "AUTOBUSNI KOLODVOR!"
12.02 - Letim kroz čekaonicu, zaustavljam vozača i molim ga da me pusti. Tražim mjesto u busu. Svi su trostruko stariji od mene i strah me sjesti pored njih. Nađem neku naoko dobru tetu i pitam mogu li sjesti pored nje? Ne baš ljubaznim glasom kaže da ipak mogu.
Sjednem i počnem odbrojavat sat i 45 . Jebena sela! Brojim, brojim, brojim. Muka mi je sad već od svega.
Kopanica. Autocesta. Jabuke i 10 minuta od Supernove. AMEN.
Danas je. Nakon tog odvratnog vikenda dočeka me još jedan loš tjedan unatoč tome što sam bila na misi.
Rezultati kolokvija iz Povijesti su poražavajući, ali ipak dovoljni za prolaz.
Za mamu i tatu.
Post je objavljen 22.11.2011. u 18:49 sati.