Znam da sam se već odavno trebala javiti,ali ispravljam grešku.Ovdje sam i idemo dalje.
Moj sin nastavlja ići u školu.Nije klasično u "razredu",nego je skupina.Imaju prostoriju koja je uređena poput doma u kom bi svatko trebao da uživa.Tu je mala kuhinja,boravak,trpezarija,TV,..Zaista odiše domaćom atmosferom,još kad zamiriši iz pećnice....Nakon toliko godina muke sa odlaskom u školu,moj sin s radošću odlazi i želi biti u školi "što duže".Mala su grupica od dva dječaka,pet djevojčica i učiteljicom.Bilo je muke prvih dana jer nije bio naj draži prijatelj s njim u grupi-ali nakon par dana i taj problem je riješen.Glavni su za zabavu grupe/kumovi/,kako sebe nazivaju.Kada vidim sreću na licu moga sina,požalim što će i to vrijeme do 21.godine,brzo proći.Ali dok ono stigne.uživati ćemo u ovom vremenu.Ovo je pravo školovanje koje njima odgovara-NIJE KLASIČNO-,klupa,knjige....pa im je s tim draže.Sami pripremaju stol za objed,peru posuđe,kuhaju čaj...prave kolače...pjevaju/što mom sinu najviše odgovara/ i zaista uživaju.Dok je bilo lijepo vrijeme išli su u šetnju,bili su na izletu...Školovanje po mjeri djece s poteškoćama u razvoju za poželiti.A toliko sam se plašila,kakvo će biti njegovo daljnje školovanje.Ostatak dana provodi kod kuće uz komp.i svoje omiljene igrice i pjesme pa ja nemam baš pristup,a ovo je jedino kada uspijem ,a malo sam polijena jutrom za pisanje.
Jedino što se dešava a nije baš dobro je njegov nagli rast.Toliko je izrastao da su mu mišići ostali skraćeni i više nije u mogućnosti niti malo stajati sam kako je mogao prije.Kičma mu se jako krivi,tako da sada ima i kifozu i skoliozu,noge savijene u koljenima...Strašno za nas roditelje.Veći je od mene pa mi je teže za dizati ga i nositi.Nije lako gledati kako djete koje je zakinuto za normalan zdrav razvoj može biti još više zakinuto u radosti života.Toliko puta sam se zapitala kako i dokle ide naša izdržljivost?,a njegova volja i upornost za život.Sve to lijepo izgleda sa strane-lijep,vesel dečko,pun života i radosti-A toliko toga željan i nemoćan.Kako je teško kada me pita:a zašto ja nemogu hodati?-zašto sam se ranije rodio?-zašto nemam prijatelja/kod kuće/?-zašto nemogu plesati?-i još more ZAŠTO? a nemam pravi odgovor koji bi ga zadovoljio.Toliko voli muziku,pjevati,svirati i želi plesati...Nije lako gledati kako u kolicima ljulja tijelom lijevo desno želeći igrati kolo...kako želi igrati rukomet....puno toga želi ...a nemože!!!!!
Sada mu je želja da svira harmoniku,ali tko bi se prihvatio toga da ga uči/a nemože po notama/,nemože s prstima kako treba...a onaj tko bi želio ga želio učiti je daleko od nas..Pozdrav veliki njegovom prijatelju Zlaji kojemu je želja da mu mali prijatelj nauči svirati,da mogu skupa zasvirati i koji mu je poklonio sintesajzer da uči na njemu jer mu je lakše nego držati harmoniku.
Na zadnjem pregledu kod liječnika upućeni smo da ga odvedemo u Lovran na pregled da vidimo može li se šta pomoći kičmi i nogama.Volili bi da nam netko pomogne reči kom doktoru bi bilo naj bolje da se javimo.Kako dolazi zima ,mislim da će mo pričekati proljeće,a možda do tada i saznati kome da se obratimo.Preporučeno nam je i banjsko liječenje ali to je moj sin rekao da on više nigdje od kuće neće ići bez mene I TATE.
Naučili smo se da uvijek i svuda idemo kao trojka.Mi bez njega nigdje ne idemo.Unatoč svemu što prolazimo-ON JE VELIKI POKRETAČ,SVEGA ŠTO JE LIJEPO,SVEGA ŠTO JE VESELO I SVEGA ZA ŠTO VRIJEDI ŽIVJETI OVAJ ŽIVOT!!!!
Sve blago ovog svijeta-ništa je -bez njegove ljubavi i upornosti!
Post je objavljen 22.11.2011. u 07:28 sati.