daklem...
dragi moji.. kako valjda svakome u zivotu dode vrijeme kada se mora skrasiti i rijesiti svoje (ali bas svoje) stambeno pitanje.. tako je dosao i meni - nama..
bez obzira na nasu divnu buksu od stana.. ipak ona stara pametna "mozes isterati seljaka iz sela, ali selo iz seljaka nikada".. je proradila i kod nas..
pa smo se brze bolje uhvatili cekica, pajsera i ostalih sitnih alata i krenuli u akciju..
e tako, s malom uvertirom nije tesko ni zakljuciti s cim cemo se baviti nadolazeci period?! valjda...
pa krenimo...
bijese to daaaavne 49-te kada je djed skupio prnjice i svoju (a i moju) bakicu i trbuhom za kruhom dosli u Slavoniju ... (sunce mu njegovo) .. dok su se seljakali iz najma u najam.. čarapa im je rasla (baka svaki mjesec nadoštrikavala po jos koji red da vise stane) i krasne '51 kad je čarapa postala kao polog Sanaderovog tajnog računa kupili su zemljiste i poceli graditi kucu...
blatnu kucicu malu.. zavrsili su uz ne previse sto ce i kako ce... e a onda divne '86 je mene moja majka donjela na svijet... i paradirala sam po toj kuci... izbivala iz nase i iskradala se navecer da bi isla kod djeda i bake.. to je bio moj dvorac.. moje mjesto za sve...
2003 umrla je baka... nedugo za njom umro je i djed.. meni su ostavili kucu... huh... mala kuca.. velike uspomene.. kupci su stizali, dusebrizni prijedlozi takoder.. ali prodat ju nisam mogla... i kad je bilo nisam ju dala.. par godina je stojala sama, divna mala ljepotica, kao porculanska lutkica izvana lijepog osmjeha a unutra sama i tuzna...
pa ja nagovorih svoju goru polovicu ( - zna on da je ipak bolja polovica) da maloj kucici vratimo onaj stari - novi sjaj koji zasluzuje... i tako je krenulo...
Post je objavljen 21.11.2011. u 20:25 sati.