Tiho.
Tiho se prikrada
na prstima.
Kroz usnulo selo,
provlači,
skriva se.
Kao da je puna srama,
s majkom zemljom
sjedinjuje se.
Kuće,
u magli sjećanja,
proviruju,
gordo stoje...
Prkose prohujalom vremenu,
samo stoljetni borovi,
zaboravljene godine broje.
Godine broje
i tiho šapuću,
ljuljajući
stoljetne grane,
o nestalom životu,
ciki djece,
utihnuloj...
Možda,
možda će nekad,
i tamo,
sunce ponovo da svane.
Ana Petrović 21 studeni 2011
Post je objavljen 21.11.2011. u 17:11 sati.