Ponukana sinoćnjim filmom o Zorrou (Zorro, španj. - lisac) odlučila sam nasloviti post.
Gospođu je, naime, uhvatio napadaj smijeha. Totalno je popizdila, nikada ju nisam vidjela takvu. Poput malo zaigranog krezubog djeteta gulila je etiketu, koju je zaljepila aha ili oho ljepilom, s pekmez staklenke. Uz komentare o dnevnim svilenim ulošcima i prisjećanje pelena iz doba 1. svjetskog rata (jadne žene), te pjevušenje starih dalmatinskih kancona u sopranu odmicala je večer. Divno ju je bilo za slušati kako komentira Banderasova jaja, koja su, citiram, the Nona(2011):"postala kajgana nakon što je skočio s petog kata na svog konj" i skakutavu sisicu njegove drage.Tako vesela zna biti jedino kada popije tabletu za spavanje i ostane još narednih pola sata s nama u dnevnom. Onda se poput muhe bez glave zabija u ormare, jer naime više ne vidi. Tu i tamo se poigra s onom divnom stvarčicom koja je stvorena za ljude koji nisu imali sreću umrijeti sa svojim zubima ili u najboljem slučaju zaspe na stolcu (što je uvijek dobro došla opcija).
No da se nebi ja malo previše zaigrala s njom, jer nikada ne znaš kad će navući masku maskiranog osvetnika, brže bolje izletila sam van iz stana. Trkom niz ulicu, zastadoh nebi li upalila cigaretu sa, po mogućnosti, jednom šibicom. Nikotinska doza bez koje je ne moguće završiti ovo divno veče.
Toliko od mene večeras, umorna sam od današnjih uzbuđenja. Nona ozbiljno razmišljam počiniti kazneno djelo i gurnuti ti kakvo opojno sredstvo u jutarnju kavu. Mislim da bi vrijedilo odguliti par godina samo da ju gledam takvu slatku i nasmješenu. Joj te okice.Mentalna slika koja će još dugo dugo ostati u mojem pamćenju. Divotica.
Do ovoga je jednostavno moralo doći. Više, nekom drugom prilikom.
Nonina maza
Post je objavljen 20.11.2011. u 23:58 sati.