
Riječ naliči dodiru
a duša harfi.
Dirneš strunu, a harfa zvoni.
Kažeš riječ, a duša radošću zadrhti.
Dodirne li harfu kruta ruka,
ona kao da se buni.
K’o što duša ječi
ako bodlje pozna mjesto riječi.
Ima rođenih svirača
i dušâ sasvim nalik harfi.
Kad se oni nađu,
suzvučjem se život hrani.
No nesklada je mnogo
i mnogo glazbala bez ruku svirača.
Uz njih samo pustoš raste,
a i žudnja sama k’o da spava.
A kada sretneš nekog
na kom vječni Tvorac svira,
uroniš u glazbu kojom nebo
ljudska, smrtna srca dira.
Tad odjednom duša
usklađena s nebom
i kroz pustoš i prazninu
žudnju budi zaspalih svirača.
fra Ante Vučković
Post je objavljen 20.11.2011. u 22:39 sati.