Vremena, treba mi vremena....24 sata nisu dostatna da obavim sve sto sam odlucila obaviti, obvezala se ili obecala da cu obaviti, ili sto je nuzno potrebno i neizbjezno da obavim...
Zadnjih misec dana sam stalno u pokretu (citaj: posao-kuca, posao-posao-kuca)...ko onaj non-stop fast food doli na kraju ulice sta vjecito neka psihodelicna muzika tresti iz njega...I mene neka psihodelija hvata...prihvatila sam multi-tasking kao zivotni poziv i sad ne mogu da ne radim 325 stvari od jednom. Evo i sada, u jednoj ruci duvan, u drugoj salica kave, a ovom rukom s duvanom istovremeno pisem post,a kraj toga mi je otvoren i mail i jos pet drugih stranica na koje bacam oko...Zasto...zato sto je ovo jedino vrime da se relaksiram malo, pa se relaksiram na tri razlicita nacina istovremeno, sto nekako ubija taj smisao relaksacije, i opet se ne osicam opusteno...u k...
Ali sta drugo mogu. Znam da kad prestanem pisat post, moran ubacit robu u masinu, napisat otkazno pismo, da bude ono official, a onda pocet uciti za jbni test koji bi moga vrlo lako uletiti sutra na poslu...(ovom drugom poslu, na kojem ne otkazujem jos), izvadit robu iz masine, opeglat...
Onda ujutro, odbacit to pismo sad vec bivsoj menadjerici, pa na bus za Teranure, na treci posa, odradit 3-4 ure dok je guzva, pa uvatit taxi da me odbaci u sto kracem roku na moju originalnu poslovnu poziciju, tamo odradit cilo popodne, oko ponoc kad dodjem doma javit se materi na skype, poslat mail onoj maloj sta joj dajem repeticije iz spanjolskog da se ne mogu nac s njom sutra ujutro, jer se moram naci s kolegom da mu pregledam i ocijenim poslovni plan, pa da vise pokrenemo to s mrtve tocke. Onda s dragim na rucak, pa na posa opet...20-ti dan za redom...bez slobodnog... Naravno - sama sam si kriva...
Zapela sam izmedju tri posla i pokretanja vlastitog i puknut cu..zva me Viking da idemo u kino veceras, a ja neman vrimena...dva sata siditi u kinu i buljit u platno, bar po ure prije toga kupit karte, i kokice, i bar po ure poslije toga bavuljati s njim po ledenim ulicama i raspravljati o filmu, dok se ne dogegamo doma...znaci 3 utrosena sata...pa savijest bi me pekla. A u to vrime se mogu otusirat, poshishat nokte, oprat kupatilo, zavrsiti prijevod Pokojnog Mattie Pascala...jer ne znam ja sto je to opustanje...bar ne vise...
Gledam u ova platna naslonjena na smedju koznu fotelju. Dvije nedovrsene slike i dvije niti zapocete. Nekad sam se opustala na nacin da sam slikala. Nisam se uhvatila kista vec tri mjeseca i sad stoje tamo, gledaju me, zovu me i skupljaju prasinu.
Dok sam onako u polutrku jucer zurila na posao, naletila sam na starog frenda Allana. Znamo se jos od kad smo bili jedinih dvoje zanimljivih ljudi u onom tmurnom gradicu na jugu zelenog otoka. Bili smo nerazdvojni...naucio me cijeniti slatki okus javorovog sirupa na palacinkama (njegovi polu-kanadski korijeni mi nisu dali mira dok ne probam), naucio me uzivati u pikantnoj meksickoj hrani i ziviti svaki dan kao da je posljednji. Onda se preselio u Dublin, pa smo zajedno istrazivali dvorce, muzeje i parkove. Posjecivali jedno drugo, isli skupa u shopping (ja sam mislila da su zene zahtijevne sto se toga tice...on je dokazao suprotno), gledali klasike i cinicno komentirali filmske pogreske i sladunjavu glumu pojedinjih aktera... A onda sam se, igrom slucaja i potrebe, i ja preselila u Dublin..Ali, sto faks, sto posao, sto veze...pomalo su nas udaljili...i proslo je dobrih nekoliko mjeseci od kada sam ga zadnji put vidjela. Zato me veoma obradovao ovaj iznenadan susret, a ni on nije bio manje sretan.
Radi na nekom projektu nakon sto ga je jedna kompanija, zajedno s kolegom, sponzorirala sa 20 keka eura. U slucaju da ostvare zacrtani cilj, dobit ce jos 60K za daljni razvoj i ugovor s tom tvrtkom. I on je sad sav u poslu, 24 sata dnevno za kompjuterom. Kaze da ako uspiju, Facebook ce biti mala maca naspram njih. Vec je, nevezano za to, izdao nekoliko appova koji su ovdje pravi hit. Vrte se po fejsu, i ostalim portalicima...mene to osobno ne zanima previse, ali lijepo mi je vidjet ljude koji rade nesto sa strascu i voljom.
s obzirom da smo oboje bili u zurbi, ali eto isli u istom smijeru, hodali smo jedno pokraj drugoga i razmijenjivali novosti. Pitao me da li sam raspolozena ovih dana za igranje kriticara i turu po dublinskim restoranima...to nam je nekad jako dobro islo...- naravno-, odgovorila sam... - Izvrsno! Sto kazes na ovaj vikend? Rucak, vecera? Sto ti pase... -
- Ajme, ne mogu ovaj vikend, radim...ne mogu ni u ponediljak, jer takodjer, radim...u utorak isto, u sridu eventualno... - a onda se sitim da imam malu na repeticijama ujutro, u podne sam obecala cimerici da cu joj pomoc kufere odbacit na aerodrom, pa na posa poslije podne ...u cetvrtak imam predavanja do cetiri, a onda idem s Vikingom u Bray...
U k...pomislim, pa jel iman ijedan dan da nije vec isplaniran...odgovor je NE!
Morat cu malo stat na loptu...Giulia me vec tjedan dana zove na kavu, a ja nemam po ure da izdvojim, ma koliko god mi falilo nase spanish-italiano-english laprdanje; Pitx me zove vani vec zadnjih nekoliko vikenda, a ako izadjem vani, znam kako to zavrsi s njim...sambooooca do sutra ujutro, a u 7 mi je raditi, tako da nema smisla...jos kad mu kazem da ne mogu s njim za Novu u Italiju zato sto radim...popizdit ce...
Ni vlastitu cimericu nisam vidila vec 5 dana...ne bih primjetila ni da se odselila...a Viking..ljubica moja, spali smo na to da se vidimo priko skypa zadnjih tri-cetiri dana...jer...nemam kad.
Umorna sam od ovog tempa...Ni kuvala nisam zadnjih dva miseca. Samo si kupim nesto na brzinu, ili zaboravim jesti uopce..Nastavim li ovako mogu slobodno pratit putokaze prema Vrapcu...
Mah...Evo jedan linkic za razbibrigu...Allan u djiru po Californiji par godina unazad..show mi je ovaj soundtrack iza:
Let's go California
Post je objavljen 19.11.2011. u 23:33 sati.