Marketing
Zašto su plastične vrećice zelenije od drugih
Papirne vrećice troše ogromne količine drveta, pri preradi i kemijskoj obradi koristi se nebrojeno mnogo kemikalija, zagađuju se vode, emitira se znatno više CO2 od drugih proizvoda iste namjene. Puno više ih se koristi za istu namjenu. Teške su, zahtijevaju 7 do 10 puta više prostora, odnosno 7 do 10 puta više kamiona treba da bi prevzli isti broj papirnatih vrećica u odnosu na plastične. I još k tome, ne mogu nam uvijek i u svim prilikama poslužiti svrsi koju plastična vrećica s lakoćom ispunjava.
Platnene vrećice najčešće se izrađuju od pamuka koji se uzgaja na oko 3% svjetske obradive površine, a na toj površini, na tom pamuku troši se oko 25% ukupne svjetske proizvodnje pesticida. Sam proces branja, prikupljanja, pripreme i pranja pamuka zagađuje velike količine vode, a za prijevoz malih težina pamuka koristi se znatno veći broj kamiona nego za iste težine plastike. I onda dolazimo do najosjetljivijeg dijela – tko to bere, tko to prerađuje, tko šije te vrećice. Na žalost, u najvećem dijelu svijeta – djeca. I na kraju, platnene vrećice teže su i od plastičnih i od papirnih pa za njihov prijevoz treba više kamiona, više dragocjenog goriva i veća je emisija CO2. Da ne govorim o pranju, pa deterdženti, pa energija, pa peglanje…
Biodegradabilne vrećice također nisu zelene vrećice iz jednostavnog razloga što se one ne razgrađuju tek tako kako nam se prodaje, razgrađuju se samo pod određenim kontroliranim uvjetima i što onda – tako razgrađene sićušne čestice odlaze u zemlju, vodene tokove i samo smo raspršili ono što smo trebali skupiti. Biorazgradljive vrećice ne mogu se reciklirati, a ako se recikliraju, onda im se dodaju velike količine raznih aditiva. A ako se već ne recikliraju, onda se gubi onaj efekt kojeg nam daju obične plastične vrećice – ušteda sirovine, ušteda energije i značajno pojeftinjenje proizvodnje predmeta koji su djelomično izrađeni od reciklata, a djelomično od čiste sirovine.
Naravno, nikome pametnome ne pada na pamet sada tvrditi – samo plastične vrećice, a ostalo neka nestane. Ne pada mi na pamet preporučivati da se Vrbnička žlahtina puni u plastične boce – PET ambalažu, iako znam da je za proizvodnju jedne PET boce potrebno znatno manje energije, da se emitira znatno manje CO2 i da je PET boca 10 do 12 puta lakša od staklene. Pa onda to znači da se za prijevoz pića u PET ambalaži troši 10 do 12 puta manje goriva.
Naravno, nikome pametnome ne pada na pamet da se lijepe kožne cipele pakiraju u plastičnu foliju ili ne dao Bog da se vakuumiraju. Ipak su tu one lijepe kartonske kutije. I neka tako ostane, ali ipak treba znati da se kutija s cipelama sastoji od oko 50% osnovnog sadržaja, dakle cipela, oko 5% je ambalaža, dakle papir, a 45% volumena je zrak, ništa, prazan prostor. E, pa kada mi sada iz Borova nakrcamo šleper cipela i šaljemo to u Split, moramo biti svjesni da smo prevezli i 45% zraka kao tereta. I iskreno ne vjerujem kada je neka Splićanka otvorila kutiju cipela da je osjetila miris dunavskih ada.
Post je objavljen 18.11.2011. u 21:43 sati.