bila sam klinka, nepunih 6 godina, a mome mlađem bratu je bila godina dana kada je tata dobrovoljno otišao u rat, kao i većina očeva, momaka, hrvata i hrvatica. mama je preko noći posjedila od straha.
počele su uzbune, skrivali smo cijelo susjedstvo u svom podrumu koje je dida za slučaj nedaća izgradio duboko pod zemljom. bilo nas je jedno dvadesetak dolje, mi djeca smo se igrali, dok su žene raspravljale o bitnim stvarima. tata je bio na ratištu, a dida na radu u njemačkoj, nije mogao doći doma zbog rata. istina, rođena sam i odrasla u Zagrebu, ratno razdoblje proživjela sam bez gledanja patnje, ruševina, slušanja bombardiranja, suza koje cure niz čađavo lice. u isto to vrijeme, moga muža i svekrvu je svekar skrivao po otocima i krijumčario van zemlje da im spasi život, oni su bili u žiži rata, u okolici šibenika.
imam par situacija koje me podsjećaju da sam i ja sa svojom obitelji proživjela rat. prva je kad je tata došao doma za božić 91', donio nam za poklon male marmelade i mesne nareske, ali je došao doma da nas vidi, a koliko ih se nije vratilo :(. kada je baba počela trpati stotice njemačkih maraka u grudnjak i kuhati kavu, znala sam da moramo u sklonište jer će se uskoro oglasiti sirena, baba je imala šesto čulo za te stvari, uspomena druga. tina kraju treća, najbolnija, kada je tata poslao mami odjeću krvavu po kumu mati da ju opere, mislila sam da je poginuo kada je mate to donio kući. uf, ali na svu sreću živ je, o ratu ne priča puno, doma je u zasluženoj penziji s tko zna kakvim ranama na duši i uspomenama na te ratne dane, nije bio u Vukovaru, nikada nam nije rekao gdje je bio niti kako je uspio zakrvaviti uniformu.
moj će otac uskoro postati prvi put dida, zapalila sam svijeću za sve one koji to nisu doživjeli.
Post je objavljen 18.11.2011. u 09:52 sati.