Sve više imam osjećaj da se nekako uvijek vraćam u svijet bloga. Moguće je da me čak hvata neki tip nostalgije za vremenom kada je blog bio fenomen. Iako blog možda i nije bio za svakoga, gotovo svatko je imao blog. Jednom davno, prije kakvih 4-5 godina obećao sam sebi da će ovaj blog postojati dok god budem imao što reći. To obećanje ne namjeravam prekršiti, barem ne uskoro. Moji postovi su postali sve rjeđi, to bih djelomice pripisao razvoju mene kao osobe. Naime, kad sam počeo pisati i uređivati ovaj blog bio sam klinac od 16 godina. Mnogo toga se mijenjalo s vremenom, ali mogu reći da sam ostao na neki način isti. Dojma sam da se neki moji stavovi nisu promijenili. Iz tog aspekta smatram kako vrijeme nije potraćeno, barem što se identiteta tiče. S druge strane, toliko toga više nije isto.
Kada bih bio dovoljno lud da seciram sebe kao osobu i rastavim svoj karakter na dijelove, jednostavno nema šanse da bi ih više ikad stavio natrag. Shvatio bih kako dijelovi više ne odgovaraju. Jer vidim kako je velik broj mojih iskustava definirao mene u ono što jesam. Sad su ta iskustva poput jučerašnje kiše, samo tragovi ostaju. Teško da ću mnoga od njih ikad više proživjeti, jer miris više nikad neće biti isto. Objektivizacija uma što mi tako slabo ide, uzaludna poput snova, poput buđenja ujutro. Djelomičnom analogijom pokušavam relativizirati faktore, ono što je gotovo crno-bijelo u svijetu prepunom boja.
Čega se najviše bojiš? Svatko od nas ima neki strah, zakopan negdje duboko unutar naše podsvijesti. Vjerujem kako nitko ne želi biti beskoristan, zar ne? beskoristan poput malenog kamena kojeg šutam dok držim ruke u džepovima. Nije stvar u svrsi, stvar je u ispunjavanju te svrhe. Neke riječi jednostavno trebaju vječnost da se izgovore. No prođe i taj dio sekunde prije ili kasnije. Što onda? Kamo ići kada stigneš nigdje?
Kako prikriti onaj glupi osjećaj kada stojiš nigdje i imaš ništa? Humorom? Sarkazmom? Cinizmom?
Postoji jedna riječ, pojam. Ne želim je izgovoriti, držim kako sam iznad nje, kako je sve što sam ja mnogo teže definirati. Ne želim oklijevati, nikako. No ja to radim, ne štedim vrijeme, jer pojam o vremenu je tako relativan. Rijetko, rijetko definiram vrijeme. Činjenice mogu biti neviđeno hladnokrvne. Vozim auto, prolazim kraj mase ljudi,i znam. Nitko od njih nikad neće biti ni sličan tebi, na kraju, nitko od njih nije ti. Dolazim kući, želim spavati.
Auti u pozadini me sedativitziraju, no ne daju mi spavati. Šum motora, gume na bešćutno hladnom asfaltu, crtaju mojim očima farove. Njihove jednokratne slike što postoje samo na kratak dio sekunde, u čitavoj vječnosti u kojoj smo izgubljeni. Fascinantno koliko su nebitna, ta instant-umjetnička djela. Još gore, njihov ekvivalent smo mi, jer što smo mi no lom svjetla pod određenim kutem na trenutak u lošem danu našeg svemira.
I hope you comprehend.
Post je objavljen 31.10.2011. u 22:26 sati.