Jutros sam se dobro najeo fine pečenke, pa sit i vesel krenuo u dan, obavljaš svoje zadaće i usput srećeš ljude i to je super, biti živ i aktivan. Malo se i nazdavljalo danas i borilo sa životnim problemima, sve normalno i ništa ekstremno, na kraju sam se našao za stolom gdje se više nije nazdravljalo, nego se pričalo o stvarnosti, zaključio sam da je uvijek bolje kad se nazdravlja, pa makar sutrašnji ustanak bio malo teži. Poslije sam zamalo otišao još malo u noć, ali sam ipak odustao od te ideje....usput sam razmišljao o hrpetini stvari koje mi se motaju po glavi.....i moram sada u ovaj post staviti jedno tužno svjedočanstvo
..ružna vremena su, nadam se, za nama, ali ovakve stvari ostaju među nama, da učimo, kakvi ne smijemo biti i da svojim življenjem ne dopustimo takve stvari da se događaju. Ovakvih sudbina, na žalost, ima među nama i zadnjih dvadeset godina su bile uglavnom u službi ružne politike koja se vodila u ovim krajevima, a zna se tko ih je i kako koristio, umjesto da pronađe načine da se na pravi način suoče sa svim tim na tom nekom višem društvenom nivou, što politika može i mora omogućiti, oni su kojekakve Slađane Korde prigrlili jer je ostanak na vlasti bio važniji od dostojanstva građana koji su tako nešto proživjeli. Sada i ja to svjedočanstvo možda okrećem, prevrćem i činim sličnu bezobraštinu, ali to činim iz dva razloga. Prvi je da ukažem na to da je to što tamo neka, ne znam kako se zove, Slađana Korda, nije ni bitno, možda šeta i danas ulicama toga grada iako je trebala biti u najmanju ruku protjerana, a to može zahvaliti samo HDZ politici, iako se to nekako svaljuje na leđa oporbe, kao i to što oporbu uporno pokušavaju prikazati kao nasljednike komunističkog režima, iako je upravo njih organizirao kadar odškolovan u tom režimu više nego i jednu stranku danas koja postoji. Ima tu još jedna stvar koja mi je sad pala na pamet, komunizam je kao ideologija bio u startu jedna humana ideja koju su ljudi jako pokvarili s vremenom, kao što je i HDZ u svom početku možda bio pokret koji je htio dobro, ali kao i uvijek, oko najsjajnijih ideja se uvijek nakupe ljudi koji ne prezaju od ničega. Mislim da bi i sami trebali priznati da je dosta bilo. Poznajem puno simpatizera vladajuće stranke sa kojima sam blizak na ovaj ili onaj način i kada bi kojim slučajem imali vremena da listaju ove stranice mogli bi tu prepoznat nekakvog mućka ili mrzitelja, ne mrzim ja nikoga, a politika je općenita disciplina, koju predstavljaju pojedinci, koji su svi redom na putu za zatvor i doista ne razumijem što se tu ima više za podržavati, ali nadam se da sam u stvarnom životu uspio objasniti svoj stav, iako ne volim baš puno pričati ni o čemu.
Druga stvar je je priča o ljudskim pravima i ovom mom spomenu sudbine gospođe Erdelji, jer me živo zanima da li se ta gospođa ikada sastala sa onom babetinom Carlom, namjerno kažem babetinom, jer ni ja, kao ni jedan normalan čovjek ne mogu tu ženu gledati sa simpatijama, iako je ona došla amo tjerati nekakvu pravdu. Ona je kao, civilizirana, jer se u krajevima gdje živi odavno nisu događale takve strahote i o takvim stvarima može govoriti samo uopćeno, jer pojma nema o tome što znači tako nešto proživjeti. Tamo kad na ulicu izađe luđak i pobije 90 ljudi sa sačmaricom, one je sociloški fenomen i onda se, osim policije i sudova i znanost bavi s njim. Ali imaju i jako puno sociologa, psihologa i ne znam još kakvih ljudi obučenih da se posvete ljudima koje je ta tragedija pogodila, da sa ljudima koji su bili bliski sa nastradalima razgovara i da bar na neki način im to olakša. Mi to nemamo i kad ona dođe amo i počne bulazniti o pravima, zločinu i kazni, trebala bi bar prvo pogledati kartu i vidjeti što se gdje događalo. Da se tako nešto njoj dogodilo, jebote, sigurno bi iznajmila one gadove iz Guantanama za odmazdu. Čisto sumnjam da bi se obratila haškom sudu.
Malo sam opsovao sada tu, mislim da je to valjda zato što sam htio to nešto naglasiti, a ja sam ipak glupa seljačina i ne znam bolje, morao sam to izbaciti iz sebe i iskreno se nadam da to neće nitko čitati. Inače nisam baš nešto rječit i ovo mi dođe k'o neka terapija.....heh..i dalje se nadam da ću sam sebe nekako izlječiti...pa, ako skinem još koju kilu, možda će i biti nade.....ma, nisam ja tu nimalo bitan, jer u svijetu sretnih ljudi, moram i ja biti sretan, pa makar i ovaki kaki sam, a volim se nadati da postoji netko tko će sve ove neke zbunjoze koje politika stvara, promijeniti, pa da politika stvarno postane sredstvo za uređenje života ljudi koji žive u ovoj zemlji, nije to lako, jer cijeli svijet je sada u problemima, ali možda postoji netko tko ima petlju da kaže ajmo ovako, ma sigurno postoji.
Post je objavljen 17.11.2011. u 23:54 sati.