U mom djetinjstvu to je bila jedna od boljih „samozabava“, kao stvorena za nedjeljno poslijepodne uz čaj s pitom od jabuke ili mramornim kolačem s čašom hladnog mlijeka. Nekad bi se sve kutije s puzzlama izvadile,pa bi cilj bio sloziti sve. To su vecinom bile puzzle od oko 100 komada pa bi djetetu trebalo oko sat ili dva da ih poslozi. Meni najdraze i s nekim morbidnim štihom bile su slike puzzli od unicefa. Dok bi se slagale smišljale bi se čudne priče u glavi, čak je postojala i priča za onaj jedan dio koji je oduvijek nedostajao pa tako slika nikad nije bila cijela.
Druga najdraza puzzla bila je kuća. Nekidan mi je netko rekao da je to kao kuća „dollhouse“ , iako je meni kroz cijelo djetinjstvo to bila kuca ciju se prostoriju pomno slagalo i u glavi prozivljavalo prostor.
Po stare dane želja za slaganjem puzzli ponovo se probudila. Moja sadašnja kolekcija broji od oko 40-ak kutija s puzzlama. Vecinom su to puzzle do 1000 komada, jer smatram da moje slaganje puzzli mora trajati samo jedan dan, sve ostalo i brojčano više je igranje sa zivcima, prostorom, jer tko zna sto bi bilo da slazem neku od 10 000 komada pa da mi na kraju nedostaje jedan dio.
Da naravno, postoji cijeli svijet slagača puzzli. Oni koji jednu sliku slazu godinama. Pa se tako dogodio slučaj kad je 86-godišnji slagač slagao sliku osam godina. Da bi na kraju spoznao da mu nedostaje jedan dio od 5 000 komadica. Šest mjeseci je trazio taj dio, a onda je zaključio da postoje dvije opcije; prva, slagalica ima tvorničku grašku, druga, dio je možda pojeo njegov pas. Javio se i tvornici, ali se ta puzzla prestala proizvoditi. Na kraju je slagač odlučio krenuti iznova s novom slikom. Posto mu je vid oslabio i ruke drhte očekivanja su da ce puzzlu dovrsiti na svoj 100-ti rodjendan.
Danas postoje stvarno razne vrste slagalica. Puzzla je postala i kao 3D model poznatih svjetskih građevina. Postoje puzzle koje se slazu kao globus u kuglu. Postoje one koje kad se slazu imaju na sebi hologram pa se slika pomice kako se i vi pomicete. Postoje i one koje se sloze u obicnu sliku („po staroj skoli“),a onda se slika rastavlja na djelove i ti se djelovi se slazu jedan na drugog tako pa dobijem 3D model. Najveca puzzla na svijetu koju imamo na tržistu broji 24 000 dijelova , a najveca puzzla koja je osvojila svjetski rekord je slozena od 1,141,800 komadica tj. od 4 000 spojenih manjih puzzli .
Jedino mi nikad nije bio jasan sistem lijepljenja puzzli i uokviravanje. To za mene nema nikakav smisao. Kad se puzzla slozi, eventualno se moze fotografirati i onda se odmah rastavi, stavljati je u okvir i na zid je po meni unistavanje zabave i grozan kič.
Puzzle odmaraju živce, i neprocjenjiv je onaj moment kad pronađete dio koji savršeno sjeda u utore!
Slažite puzzle, vjezbajte mozak memoriranjem oblika utora, skuhajte si dobar čaj i eto vam idealno provedene zime.
Post je objavljen 17.11.2011. u 14:03 sati.