stiže u posjet ...
Kao sitan prah
na dnu kutije bombona, Mili Moj ...
... jedna ponovo ispričana
priča ...
First Frost and Last Rose
U jednom je vrtu Zadnja Ruža procvala kasno. Prespavala je Ljeto, snivajući Proljeće, a kad se konačno probudila, već je bila Jesen, već je bilo veče i umorno je jesenje Sunce već bilo na zalasku. Bio je već Studeni i noć bijaše studena. Zadnja je Ruža drhtala i uzdisala, a miris njezinih uzdaha širio se vrtom.
Na krilima Noći, u Ružin se vrt spustio Prvi Mraz. Očekivao je u vrtu zateći samo gole grane, opalo lišće i suhe travke pa je, ugledavši Ružu, začuđen zastao: Zar je moguće da cijeli vrt miriše od samo jedne jedine Ruže? Prvi je Mraz Ruži prišao oklijevajući, tek rascvjetala bila je tako lijepa da se bojao dodirnuti joj latice: Ah, kad bih barem Južni Vjetar bio, o kako bih je tada ljubio ... pomislio je.
Zašto si propustila Proljeće, Ružice? zapita je.
Čekala sam Tebe, Jedini... šapnu Zadnja Ruža Prvome Mrazu, a On joj usnama nježno i strasno taknu latice.
...
U studeno svitanje vrt je osvanuo pod injem.
Sve u vrtu bijaše ledom okovano, samo je na ružinoj latici, u svjetlu prve Sunčeve zrake, blistala jedna kapljica. Bio je to poljubac Prvog Mraza i Zadnje Ruže.
Post je objavljen 18.11.2011. u 13:41 sati.