Pregled posta

MONOGRAFIJE O DVIJE ERGELE KONJA

19 USPJEŠNIH GODINA
DRŽAVNE ERGELE KONJA STANČIĆ

Tijekom mjeseca dr.Mato Čačić, hipolog, predstvaio je javnosti u Slavonskom Brodu, Visokom gospodarskom učilištu u Križevcu i u Brckovljanima ,domicilnoj općini nekadašnje ergele Stančić, dvije monografije i to „Povijest državne ergele Stančić od 1919. – 1938. i „ Povijest državne ergele Lipik 1938.-2010.“
O tome kako je odjednom napisao dvije monografije dr. Mato Čačić govori:
„Počeo sam sakupljati materijale u namjeri da napišem monografiju o ergeli Lipik. No kako sam ulazio u povijesne podatke vidio sam da to nije ergela u Lipiku. Jer 1938. kada je ergela nastala nisu kupljene kako to obično biva dvije tri kobile, pa su se onda ždrebile, nego su svi konji njih 23, i dva pastuha, prebačeni u Lipik u jednom danu. A tu se zapravo radilo o Državnoj ergeli Stančić. Ergela Lipik i Stančić su povezane.“



Monografija ergela Stančić

ERGELA STANČIĆ PRIMJER NA RAZINI SVIJETA
„Nakon prvog svjetskog rata,budući da je cijela država bila, kao poslije svakog rata u stanju rasula, takvo je bilo i stanje u konjogojstvu. Tu je bio konjogojski fond, jer tu je već postojala vojna institucija koja se bavila konjima, pa je donesena odluka, da se utemelji Državna ergela konja Stančić u Brckovljanima kod Dugog Sela, 1919. Objekti su tu već postojali. Dio konja je bio iz privatnih plemenitaških ergela, dio iz privatnog uzgoja, a jedan dio konja je nabavljen iz Lipice. Najprije su ergelu vodili vojni zapovjednici a onda je 1924. na čelo ergele došao najznačajniji čovjek za lipicansku pasminu ali i šire, Miroslav Steinhauzen, koji je postavljen za direktora državne ergele Stančić i pastuhskog staništa u Kutjevu. Ergela je postojala samo 19 godina, ali je jako puno napravljeno. U prvih 15 godina stvoren je temelj ne samo hrvatskog uzgoja lipicanaca, nego je ta ergela vodila uzgoj i Slovenije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske. Iz ergele Stančić je išao mozak uzgoja „- prepričao je dr. Čačić ondašnju situaciju kroz proučavanje literature.
„Državna ergela Stančić je u Kutjevu imala svoju podružnicu, koja je baš služila samo za distribuciju rasplodnih pastuha za potrebe vanjskoga uzgoja. Jednim dijelom tu su bili konji uzgojeni iz Stančića, a većim dijelom i kupljeni pastusi iz ergela i privatnog uzgoja. Dvije ključne osobe u povijesti hrvatskog konjogojstva, pokazuju dokumenti iz tog vremena, u Stančiću su bili Miroslav Steinhauzen, ispred struke kao uzgajivač i genetičar, i Milivoj Sekulić kao upravitelj pastuhskog staništa u Kutjevu koji je stručnim radom u obuci i treningu konja dao veliki doprinos u dokazivanju genetske uzgojne i uporabne vrijednosti lipicanske pasmine konja.On je bio kralj treninga i obuke konja. Tražio je vojno ponašanje i vojnu disciplinu, postrojavanje ujutro, uglancane čizme svaki dan, jašili ili ne jašili bič je morao biti u čizmi, doslovno želio je rad i red“- opisuje zahtjeve Milivoja Sekulića autor monografije dr. Mato Čačić
Prema riječima Gustava Rau to je postala ergela koja je postala, ne samo kao lipicanska, nego općenito jedna ergela koja je postala primjer na razini svijeta. Toliko su bili dobri da im je organizator konjičkog turnira u Aachenu platio dolazak, samo zato da ergela tamo dođe.
Gustav Rau jedan od najboljih svjetskih konjogojskih stručnjaka bio je sa svojim pomoćnicima u Stančiću vidio ergelu nije mogao vjerovati da tako nešto postoji, ne samo po pitanju uzgoja, već rada s konjima.Aachen, organizator 14. međunarodnog turnira 1938. godine, platio je put za 20 ljudi i 22 najkvalitetnija pastuha, jedan dio ih je bio uzgojen u Stančiću, a jedan dio ih je kupljen od privatnika, ali su obučeni u Kutjevu. U Aschenu je 20 konja plesalo kvadrile, vozilo dvopreg, tropreg, vozilo četveropreg i peteropreg, čak je sačuvana fotografija u narodnoj nošnji s tog događaja.. U svim mogućim disciplinama konji su osvojili prvo mjesto. Milivoj Sekulić je bio glavni vozač, i primao te nagrade. Tako što se u povijesti nije pojavilo na Aachenskom turniru, da su konji posebni a jedini su bili bijeli na turniru na kome je bilo preko 2 000 konja“ - priča dr. Čačić.
A u monografiji piše i slijedeće „ Prema izjavama organizatora i najmjerodavnijih stručnjaka ni na jednom dosadašnjem turniru organiziranom u Aachenu nije se pojavila takva kolekcija konja izjednačena prema ljepoti i jednoličnosti tjelesne vanjštine. Najveća atrakcija bila je kutjevačka kvadrila, ali i nastupi u zapregama kojima je upravljao upravitelj kutjevačkog pastuhskog staništa Milivoj Sekulić.“
„Godine 1938. 14. rujna Gustav Rau je pregledao sva grla na pastushkom staništu u Kutjevu i taj je uzgoj ocijenio najboljim svjetskim uzgojem“ - zapisano je u monografiji o ergeli Stančić.

„Tu je još jedan zanimljiv podatak- prisjeća se autor dviju monografija i nastavlja: „Danas se govori o endoransu, o jahanju na 50,60 kilometara. No 1926. godine tadašnja država je organizirala daljinsko natjecanje na 255 kilometara da se vidi koja državna ergela, kada je već plaćaju, ima najizdržljiviju i najbolju pasminu konja. Kako su onda konji bili i za potrebe vojske i poljoprivrede, trebalo se vidjeti koji su to konji najbolji za vojsku, najizdržljiviji . I organizirali su daljinsko natjecanje na 255 km. Konji su krenuli sa strane svojih ergela i trebali su doći 19. rujna na dan galopskih utrka na Hipodrom Careva ćuprija u Beograd.
No u lipnju, tri mjeseca prije, pet Stančičevih kobila i dva pastuha počeli su trenirati . Kobile su imale po pet godina i nisu nikada jahane niti su ikada vozile. Trening nisu izdržala dva pastuha i jedna kobila. Trening je vodio Milivoj Sekulić . Predviđeno je da daljinsko natjecanje traje više od 20 sati bez prestanka.“

LIPICANSKA KOBILA GREŠKOM JAHAČA STIGLA DRUGA
Prema riječima dr. Čačića dogodilo se nešto što dugo nije bilo zapisano i što Milivoj Sekulić nije smio znati.
„Jahaći su imali od 14 -29 godina. Radilo se o tome da je prvi jahač na kobili iz Stančića, Ilija Poznić u Šapcu prešao most i odvojio se od ostala tri jahača i da ne bi došao sam na hipodrom u Beograd, on je nakon nekog vremena stao rasedlao kobilu 29 Nanu i pustio je da pase pored ceste te se i sam odmarao. Koliko je on točno odmarao sebe i kobilu, to je vjerojatno bilo puno više od pola sata. I dok je stigao do njega jahač Mihaelo von der Nonne, krenuli su zajedno prema hipodromu u Beogradu.
Uglavnom, prije njih je na hipodrom ujahao arapski pastuh Kadi iz ergele vlastelinstva kneza Odescalchi iz Vukovara. . On je ušao u hipodrom 31 minutu prije lipicanske kobile. To znači, da Poznić nije odmarao i sebe i lipicansku kobilu koja je samo tri mjeseca trenirana, ona bi pobijedila zrelog treniranog arapskog pastuha. To je dokaz kvalitetnog uzgoja lipicanca, ali i vrhunskog rada u ergeli Stančić.
Taj se događaj nije smio znati. Jedan od četiri jahača, Simo Savić, koji je jašio tada do Beograda, kasnije je otišao iz Kutjeva i bio trener u Karađorđevu, a onda ispričao jednom prijatelju što se u stvari dogodilo 18. i 19. rujna 1926. na daljinskom natjecanju od 255 kilometara „ – ispričao je dr. Čačić
Autor je u monografiji napisao „Pobjednik natjecanja, arapski punokrvni pastuh Kadi udaljenost od 255,7 km prešao je za 25,49 sati s prosječnom brzinom od 9,9 km /sat. Kobile 29 Nana i 66 Morava 255,6 km prešle su za 26.20 sati s prosječnom brzinom od 9,7 km/ sat . Od 15 grla i jahača na trkalište u Beograd stiglo je 11 grla. Osim spomenutih, ostali konji na cilj su stizali tijekom noći i do podneva 20.rujna 1926. godine .“ I narednog dana pregledani su i konji i jahači i kod svih je ustanovljeno zadovoljavajuće zdravstveno stanje.

„Prema mišljenju stranih stručnjaka,“ kako je napisao mr. Čačić u monografiji o ergeli Stančić,“ ergela je postigla iznimne uspjehe. Od 1921. do 1933., u 13 godina rada Državna ergela Stančić uzgojila je 138 rasplodnih pastuha i 99 rasplodnih kobila. Drugim državnim ergelama prodala je 13 rasplodnih pastuha, 53 rasplodne kobile i 8 omica, a javnom dražbom prodano je 26 rasplodnih kobila i 21 omica. Sačuvane su i izgrađene sve linije pastuha u tipu hrvatskog lipicanca, a izgrađeni su i rodovi kobila.“

“Godine 1934. u matičnom stadu ergele pojavila se infekcijska anemija kopitara te je od te godine do prestanka rada u Stančiću uginuo ili bio eutanaziran gotovo sav pomladak“ – piše u monografiji. Statistički podaci u vezi s bolešću infekcijske anemije kopitara koja je uništila Državnu ergelu Stančić navode da je radi sumnje na bolest eutanazirano 104 grla, a od bolesti uginulo 8 grla.




Monografija ergele Lipik

ERGELA LIPIK OSNOVANA NA
MATIČNOM STADU ERGELE STANČIĆ

Dr. Mato Čačić o državnoj ergeli Lipik u monografiji piše o njenoj povijesti od osnutka 1938.do 2010. godine.
Državna ergela u Lipiku utemeljena je 1938. preseljenjem konja Državne ergele Stančić, u kojoj se 1934. godine pojavila infekcijska anemija kopitara. Oko 60 grla koji su činili preostalo matično stado ergele Stančić, a koje nije oboljelo, premješteni su u Lipik i ti su konji činili početno matično stado Državne ergele u Lipiku. Istodobno kada su konji dopremljeni u Lipik doseljeno je i 15 radničkih obitelji čiji su članovi bili zaposlenici Državne ergele Stančić.
Monografije se mogu naručiti na broj 091 312-312-0.



Potpis: Put ergele Lipik od otuđenja do povratka u RH

Dr. Čačić potanko piše o mnogim detaljima i to o : osnivanju državne ergele Lipik, kupnji gospodarskih dobara i njihovu uređenju, zbjegu ergele krajem drugog svjetskog rata, o razdoblju od 1981. do mjeseca studenog 1991. , razaranju ergele i početku domovinskoga rata, zatim o razdoblju od 1991. do 13. listopada 2007., ekshumaciji ubijenih konja iz ergele, kronologiji vračanja konja iz Srbije u RH, o matičnom stadu lipicanaca ergele Lipik nakon povratka u RH itd.

TKO JE DR. MATO ČAČIĆ?

To je čovjek koji iznimno voli konje. Sa strašću priča o konjima, satima. Doduše njegovo znanje je takvo da o uzgoju, rodovima i pasminama konja zna gotovo sve. Do sada je dr. Mato Čačić, hipolog, objavio 86 znanstvenih i stručnih radova i 14 knjiga vezanih uz konje, a i sada dok predstavlja ove dvije monografije, priprema novu knjigu. Doktorsku disertaciju obranio je s temom „Genetička analiza lipicanaca u Hrvatskoj“ i to upravo ove godine.



Potpis: Promocija dr. znanosti 5. studenog u HNK u Zagrebu. Dr. Čačić drugi s desna.

Rodom je iz Osijeka, a djetinjstvo je proveo odrastajući u nekoliko slavonskih sela. U osobi dr. Mate Čačića ima iskonskog poštenja, i dobrih ideja. Želi si stan ili kuću sa dvorištem u kome bi živio konj.
Bavi se istraživanjem pasminskog porijekla konja; lipicanaca, hrvatskog hladnokrvnjaka, hrvatskog posavca, međimurskog konja, arapske pasmine, engleskog punokrvnjaka, haflingera, poni pasmine. Stručnim radom pridonosi verifikaciji triju lipicanskih rodova kao rodova hrvatskog podrijetla, te radi put do međunarodne verifikacije hrvatskih uzgoja pasmina engleskog i arapskog punokrvnjaka. Glavni je inicijator povratka ergele Lipik iz Srbije u RH 13. 10.2007. godine.
Kao znanstveni novak radio je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu u Zavodu za specijalno stočarstvo na katedri za Konjogojstvo od 2000.-2003. Nakon toga sve do 2009. bio je voditelj uzgojnih programa konjogojstva u RH u Hrvatskom stočarskom centru. Idejni začetnik je osnivanja Hrvatskog centra za konjogojstvo 2008., a i prvi je ravnatelj te ustanove do kraja 2010. Od 2011. zaposlen je kao viši savjetnik u Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji u Zagrebu.



Potpis: Malo privatnosti; dr. Čačić s suprugom Ivanom.


Post je objavljen 16.11.2011. u 21:02 sati.