Pregled posta

Duhovna obnova 2011. (2. dio)

Nastavak posta od 26.10.2011.

Tema:
Molitva - snaga i radost našeg svjedočenja




Pokušat ćemo sagledati fenomen molitve gledano iz naše ljudske perspektive kao konkretni oblik vjerničkog izražavanja pred Bogom. Dakle, ja se kao vjernik obraćam Bogu zato što se je On meni već prije obratio. Može biti i obratno, da se ja prvi obraćam Bogu, ali onda to nije više baš domena vjere nego više religioznost.

Postoji razlika između religioznog čovjeka i vjernika.

Religiozni čovjek se isto obraća Bogu. Inače, religiozan znači onaj koji se veže za nešto: re-ligere na latinskom jeziku znači vezati za...,tj. povezati. Tko se to povezuje s kim? Čovjek se povezuje s Bogom – to je religija. I to povezivanje imamo u svim religijama jer je to bitno za svaku religiju, posebno za velike religije. Neki čak to još naglašavaju.

Islam to posebno naglašava. Kod muslimana sve ovisi o Bogu: čovjek je sluga i rob Božji. I zato je kod njih važna poklonstvena dimenzija u odnosu čovjeka prema Bogu.

Kod kršćana, također ima puno od ovoga: ja se vežem za Boga i klanjam mu se, ja ovisim o Bogu – to nam je zajedničko. Ali za razliku od tog muslimanskog gledanja,

Kraljevstvo Božje da, ali Kraljevstvo Božje počinje već sada i ovdje i pitanje je:


Bog je poslao svoga Sina i u Njemu nam je rekao puno toga. Cijelo Evanđelje kad čitamo, svaka stranica govori o tome što je Bog htio, od utjelovljenja, kad je anđeo došao k Mariji... Vidite, kad Bog nešto hoće, onda On dolazi k čovjeku i kaže: Ja nešto hoću, ali ne mogu bez tebe. Mogao bih, ali neću i ne želim bez tebe. Želim da mi zajedno nešto ostvarimo. Ja ću učini sa svoje božanske strane toliko da nećeš moći ništa prigovoriti. E, sad, što ćeš ti sa svoje?
Tu sad nastupa vjera. Vjera nije samo padanje pred Boga i onda gledanje u zrak i ništa drugo, kao da je tu točka, ali nije tu točka. Tu je zarez jer slijedi još puno posla za mene i za tebe – misli Bog.
U islamu nema dijaloga. Tamo je samo monolog, isto kao i u hinduizmu gdje ja samo gledam u sebe i zapravo se oslobađam života i odlazim od života. Sakrivam život jer što ga više sakrivam, to sam bolji. U hinduizmu moja meditacija nema ništa sa životom, dapače, ona me izvlači iz života i ja onda vegetiram.

Smisao i cilj hinduizma u njihovim meditacijama je baš to da ti odstraniš od sebe i svedeš na minimum sve ljudsko, zemaljsko, tjelesno, materijalno. Što si onda učinio? Umrtvio si život. Tu nema akcije, tu nema ničega, to je poniranje u sebe i odlazak u nirvanu koja nas rješava svih ljudskih i životnih poteškoća.

Kod kršćana je cilj nešto sasvim drugo: ne otići u nirvanu nego živjeti: i Bog i ja se dogovaramo oko prve stvari koja je važna i za Boga i za mene, a to je život.

Kad je Isus dolazio među nas, rekao je zašto je došao:
Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju., I to da imaju kvalitetan, vječni život.

Ima li bolja kvaliteta života od vječnoga života?

Nama ljudima Bog nudi božanski život. Kad se pričešćujemo, blagujemo božanski život u kapljicama, u malim apotekarskim dozama, ali božansko nešto ulazi u nas.
Kad bi naša vjera bila tako jaka, mi bismo ostvarili ono što Isus kaže, kad je to nama davao: Tko bude blagovao od ovoga kruha, živjet će uvijek....To je najviše što je Bog učinio - dao sebe u kruh: Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv – za tvoj život, da ti živiš.

To je kao pelikan koji, kad nema više hrane za svoje mlade, uzima od svoga tijela i daje mladima da prežive. Od svoga božanskoga daje čovjeku da preživi smrt. Jer teško je preživjeti smrt. Tko će preživjeti smrt? Mi ne možemo preživjeti smrt da se svi premetnemo u samu duhovnost. Mi ne možemo ništa napraviti protiv smrti, ali On može. Da preživimo svoju vlastitu smrt : Tko bude blagovao od ovog kruha, živjet će i ako i umre i nijedan koji živi i vjeruje u mene, neće umrijeti zauvijek. To je to kad kaže: Da imaju život... ne samo ovaj zemaljski nego vječni život.

Ali već sada počni ovdje graditi vječni život, onu kvalitetu života koja će moći prijeći u vječni život. Jer ako mi ovdje živimo samo od danas do sutra i živimo samo za tijelo i samo za kruh ovaj svagdašnji, onda kako će to prijeći u vječnost? To sve ne zaustavlja smrt.

E, toga da mi je! Ima li toga kruha? A Isus je rekao da je on radi toga kruha i došao. Kad je on to svojim slušateljima rekao, onu su mu rekli da govori nebuloze. Ne možemo te više slušati, prestani... I otišli su svi od njega. I on pita učenike: Hoćete li i vi otići? Idite! Na kraju krajeva Bogu nije važan nitko. On ne ovisi o nama nego mi o Njemu.
Ako hoćete, idite, kaže Isus, ali ja vam moram reći istinu. I pred tom istinom, vi ste vjernici ili niste vjernici.
Ako ste vjernici, reći ćete: dobro, vjerujem i to ne samo riječima nego vjerujem životom. Možeš ti u crkvi reći: Amen, ali ja te čekam pred crkvom. Baš tebe, vjernika i kršćanina.Ti možeš u crkvi obaviti sve što treba, ali ja te hoću vidjeti pred crkvom, u tvom susjedstvu...Hoću vidjeti kako ti živiš. Onda ću povjerovati i onome Kristu koga si ti blagovao i koga si slušao u misi. To me može privući. Ali ako ti i čuda radiš tamo u svojoj crkvi, a ovdje vani živiš gore nego ja, onda nemam ja od tebe što naučiti.

Nažalost, događa nam se, nama kršćanima našega vremena, čast iznimkama, da nismo više svjedoci.
Ako nisi svjedok, možeš ti teologije na tone donijeti, i ja isto kao svećenik. Svećenik je prije 50 ili 100, 300 godina živio u gotovo 100-postotnom kršćanskom svijetu. Tko nije bio kršćanin, vjernik, taj je bio crna ovca, bijela vrana, sramota itd. A takvi su bili rijetki. I onda je svećenik mogao doći na propovjedaonicu i zagrmjeti: Ako ti ne budeš..., ti moraš ovo...., Isus je rekao...., otići ćeš u pakao itd. A ti tamo negdje u mnoštvu drhtiš ...Svećenikova riječ je bila velika i važna riječ.
Sad se promijenila situacija. Sad ja mogu divljati koliko hoću na propovjedaonici kad njega nema uopće u crkvi... kome ću govoriti? Ovih par koji su u crkvi – njima i ne treba govoriti. Ja moram propovijedati jer je mene zadužila Riječ Božja i to je moja dužnost. Kako kaže sv. Pavao: Jao meni ako riječi Božje ne propovijedam! To je moja profesija. Dakle, ja moram propovijedati, ali ne moram više vikati tamo sa propovjedaonice i misliti kako ćeš ti tamo strepiti. Ali vi kad dođete u taj svijet koji više nije kršćanski, i u zagrebački svijet isto, malo manje loš nego Europa, ali dobrim dijelom i zagrebački – to je novopoganski svijet i ne razlikuje se puno od starog poganskog svijeta, vi onda imate drugu zadaću. Vi ćete do njih doći, ja neću jer oni neće meni doći u crkvu. Ja neću ići k njima po ulicama. Tamo ste vi apostoli više nego ja i to svojim svjedočenjem. Dakle, ja sam mogao nekada govoriti, vikati, uvjeravati jer je sve bilo kršćansko.

Sad kad je sve pogansko, traže se svjedoci. Malo svjedoka, ne treba tu velikog svijeta, ali vas je puno kad vas je pet u jednom kvartu, u jednoj ulici dvoje ili troje, ne treba više. Vi radite pravi posao. Sve drugo što radite, kad se usporedi s time, nije za usporedbu. Važnije je ovo. I za vas osobno jer ćete vi tako rasti pred Bogom i učvršćivati se, milost dobivati.
Isto ćete zapravo činiti ono što je činilo prvo kršćanstvo.
Rim je bio pogansko carstvo. Znate tko ga je srušio? Tko je potkopao to staro rimsko carstvo koje je u ono vrijeme osvojilo sve narode? To carstvo imalo je pravo koje se i danas uči na Pravnom fakultetu. Zašto? Zato što je udarilo dobre temelje, što je bilo pravedno i smislilo dobar sustav, ali moralno se srozalo. Prvi čovjek carstva za sebe je tvrdio da je bog i svi su to vjerovali. Jedini koji to ne vjeruju su kršćani. Samo ta šaka bijednika koji se nazivaju kršćanima, ne štuje cara kao boga i to cara najvećeg carstva, koji ima najveću vojsku i ubire poreze od svih naroda....
Pitaju ih: Tko ste vi? ....Mi smo kršćani, vjernici i mi znamo istinu koju vi ne znate. Objavio nam ju je Isus Krist.
Koja je vaša istina? ....Istina je da je jedan Bog na nebu i da smo svi mi braća, a car nije nikakav bog nego čovjek.
Ta istina i svjedočanstvo za tu istinu je sila koja je potkopala cijelo Rimsko carstvo. 313. godine je Milanski edikt dao pravo kršćanstvu. Srušilo se Rimsko carstvo.
Dakle, to je ta istina, ja vjerujem u tu istinu i jer je to istina, ona meni daje snagu i to takvu snagu da se ja ne bojim ni cara ni vojske ni njihovih mačeva. Ničega se ja ne bojim.
Kao sjemeništarac ja sam se prvi put susreo sa spomendanom sv. Agneze. I ujutro na Jutarnjoj čitamo mi himan, a Agneza je djevojka od 13, 14 godina, da je ona išla na stratište kao da ide na pir. Ja sam mislio, ovdje netko nije pametan, to ne može biti! Kako može jedna mlada cura ići na stratište, gdje će je ubiti i odrezati glavu, kao da ide na pir? Ona ide svečano i s ponosom. Ona se ne boji. Kako može to biti? Tu netko nešto podmeće.... Ali ta Istina daje mučenicima snagu da oni budu u svom mučeništvu jači od onih koji njih muče.
I ona jadna udovica iz Evanđelja, jača je od onog mudraca koji misli da može raditi što hoće i ne boji se nikoga i misli da je on sila, ali nije. Pa i u našem životu I to se događa na stotine različitih načina. I kod djece.

Kažu da je neki mali slijepi dječak išao u Lurd jer su mu rekli da će ga tamo Isus izliječiti. I bila je procesija s Presvetim. Svećenik s Isusom dođe do svakoga, blagoslovi ga i ide dalje. I došao je do njega. On je mislio da će sada progledati, ali nije progledao. I kaže mali Isusu: Isuse, nisi me htio ozdraviti, ja ću te reći tvojoj majci! I on to vjeruje, za njega je to drama.I on progleda....
Jedna djevojka u kolicima isto je bila tamo i ona se je isto nadala a nije ozdravila, dapače, umrla je kod tog hodočašća. Ali kad su ljudi vidjeli njeno nasmiješeno lice i taj mir, to blaženstvo, mnogi su rekli da su u taj čas povjerovali. Bog se mogao poslužiti i tom smrću i tim naizgled neuspjehom da postigne na drugoj strani uspjeh....Ima li većeg neuspjeha nego što je raspeti Isus na križu? Umreš kao razbojnik među razbojnicima, osramoćen, ali to je donijelo plodove . Tu je krenulo kršćanstvo i nitko ga više ne može zaustaviti. Tu je počela Crkva koju ni vrata paklena neće nadvladati ni izgurati iz svijeta, ni nju ni Krista. Možemo i mi tu nešto raditi, ali bitne su dvije stvari koje uvijek ostaju u svim našim krizama:

Što je istina i
Ima li istina svjedoka

Pa ako je istina da je Buda otkupitelj svijeta, mi ćemo onda biti budisti. Ako je istina da je Muhamed umro za naše grijehe, bit ćemo svi muslimani...
Ali ako je istina da je Krist umro i da je Krist raspet na križu i da je On otkupitelj i spasitelj svijeta i da je On Mesija, onda ćemo se opredjeljivati za Krista. Nije bitno koliko u koje vrijeme ima opredjeljenih, ali je bitno da ima svjedoka. Ja vjerujem da nijedno vrijeme neće u buduće ostati bez svjedoka. Dvoje, troje ili više, ništa zato. Bit će ih malo, ali će biti pravi pa će biti učinkovitiji nego kad nas ima puno, ali smo krivi i nismo više sol. Soli ne treba puno jer ako presoliš jelo, nećeš ga moći jesti. Ali ako malo staviš, to daje okus i to je pravo.
Pravih ljudi nikad nije bilo puno. Ni pravog vina jer sve što je masovno, gubi na svojoj kvaliteti. Kvantiteta i kvaliteta obično ne ide skupa. Uvijek će se tražiti kvaliteta. I prvo kršćanstvo je bilo takvo. Kad je 313. godine dozvoljeno kršćanstvo, svi su bili kršćani i sve je otišlo, kao i kod nas poslije Jugoslavije, sve je odjedanput išlo u crkvu pa su neki govorili: Ma on je komunjara, samo je okrenuo kaput... Ići u crkvu tada je bilo u trendu, bila je to moda.
Koliko smo se stvarno obratili i koliko smo stvarno vjernici i kršćani, to pokazuje sadašnje vrijeme. Mi se testiramo svaki čas. Španjolska ima zadnji test ovako: 90% katolika, a za zakon o istospolnim zajednicama – kako oni kažu brakovima, glasuje 60% stanovništva. I sad ti budi pametan. Netko laže. Ili ovo nije istina ili ono prvo nije istina. Nije istina da nas ima 90% , jer kad bi nas bilo 90%, onda ne bismo glasali za istospolne brakove tj,. za laž, jer ne postoje istospolni brakovi nego samo zajednice. Brak postoji samo između muškarca i žene. Dakle, dignem svoju ruku i podržavam laž a od istine sam. Znači da ne svjedočim istinu. I svaki čas ovako nešto nas testira.
I ova najnovija kriza nije daleko od toga. Netko je lansirao, vjerojatno Amerika, može se živjeti dobro i to jako dobro, ali na kredit. I to se proširilo svijetom. Ali to nije istina. Istina je da ti moraš raditi i trošiti samo onoliko koliko si zaradio. Što je recesija nego to. Netko nas je prevario jer banka hoće ono naplatiti što je tebi jednom dala, a ti si to potrošio i nemaš više. To je kriza i recesija. Nekad je bilo, pogotovo na selu, ovako: ti si radio, zaradio i potrošio si. U današnjem našem životu je nešto lažno. I to mora propasti. Može se protestirati koliko se hoće i ići na ulicu. Tu onda vlada anarhija. Ti moraš unijeti u tu anarhiju red i vrjednote.
Neće se ništa promijeniti dok se ne vratimo istini, a istina je: ne mogu više trošiti nego što zaradim. Ali kapitalizam se hrani time što ti trošiš. On kaže, trošite, trošite, jer što više trošite, to ja više zarađujem. On nas tako zavarava. Istina je da možeš trošiti samo koliko imaš. To može shvatiti i najobičniji čovjek. Banke nas zavaravaju i daju mogućnost da ideš u minus i tako se stvara dojam da se to može i dugovi se gomilaju. A istina je da se to ne može jer će doći ovrha itd.

Sve je to povezano i s molitvom . Moramo spoznati kakvi smo jer molitva mora biti povezana sa životom. Razmišljaš o životu i prijeđeš na molitvu.
Mi kršćani imamo ono što nemaju ni budisti ni hinduisti ni druge religije: imamo utjelovljenje. Muslimani ne znaju što je utjelovljenje i njima je to smiješno. Hinduisti imaju reinkarnaciju.
Ovo, da se je Bog utjelovio, to nema nitko. A to je princip za ovo naše razmišljanje, Nikad Bog bez čovjeka i nikad čovjek bez Boga, to ne funkcionira. Ja ne znam kako bi to bilo iz Božje perspektive da on može bez čovjeka, ali čitajući Evanđelje, Bibliju i sve ono što ja znam o vjeri, meni se čini da Bog ne može bez čovjeka. Od početka On stalno ide za čovjekom, traži čovjeka, samo ga čovjek zanima od svega stvorenog.
A i logično je: u čovjeku je Njegova slika. Čovjek je stvoren na Njegovu sliku i On tu svoju sliku ne kani baciti nego mu je stalo do te slike. To je njegova slika, njegov portret. Bogu je stalo do te slike i ne želi da itko propadne. Zato Isus kaže, da je došao da nitko od onih, koje mu je Otac povjerio, ne propadne. Ide i u smrt zato da nitko ne strada i ne izgubi vječni život. Dapače, da ga svi imaju. I nakon ovog našeg sudbonosnog hrvanja da možeš doći i pogledati i reći: to je istina i ja kažem da je istina. Ali i tada, kako si slobodan, i tada možeš reći: nije istina, i okrenuti leđa. E, samo u tom slučaju postoji pakao. Znam da si Ti Bog, znam da si me spasio i otkupio, ali ja ne želim Tebe, okrenem se i idem svojim putem a taj put ide suprotno od života i vodi u smrt. Umjesto blaženstva, muka i patnja i to vječno.
Danas se više ne prijeti i ne govori toliko o paklu nego se više animira ljude da vole život. Ne plaši ih se paklom nego ih se nastoji pridobiti životom da ne životare i troše ovaj život uzalud. Ako majka i otac vide da djeca idu pogrešnim putem i ništa ne poduzimaju – to je grijeh. Oni se mogu osjećati nemoćnima, ali doći pred Boga sa tom svojom nemoći znači vjerovati, da će ustrajna molitva slomiti sve zapreke. Zlu silu ćeš nadvladati. Otišli smo jutros sa svete mise sa tom porukom: I baš namjerno je govorio Isus o ustrajnoj molitvi i zato je dao primjer one slabe žene i bezbožnog suca samo zato da kaže da ustrajna molitva može svaku silu slomiti ako se ide za istinom. A istinu treba živjeti, i onu veliku i onu malu. Isus je tako živio. I tako molio. Kako je Isus molio? On bi nam rekao: . Ja sam živio sa svojim Ocem. Ja sam volio svojeg Oca Nebeskog. Ja sam želio ići s Njim na razgovor.
Apostoli su govorili: Eno, opet je Isus otišao rano na molitvu a tu je silan svijet. To je sve bolesno, kljasto, slijepo i siromašno i oni mole tebe, Isuse, da ih ozdravljaš, a ti gubiš vrijeme na nekakve molitve. Gledaj, koliko te ljudi čeka.

A Njemu je bio važniji od svega toga njegov Otac od kojega je dobijao snagu da može ovo raditi. Pa nisam ja došao na svijet da izlliječim sve sakate, hrome i slijepe....nego da vam posvjedočim da vi idete i da vi tako vjerujete pa će vama dati Bog da možete to raditi. Ja sam došao uvjeriti vas da ste vi djeca Božja. Ja sam Sin Božji. Vidite kako ja volim svoga Oca. Volite ga i vi tako. Ja volim s Njim razgovarati. Ja sam sada došao u fazu kad bih ja trebao otići, za godinu dana ja odlazim iz ovog svijeta i htio bih imati učenike. Gdje ću ih naći? Pa možda idem u hram. Tamo se okuplja elita, kao što bismo danas rekli, ako tražimo dobre kršćane, idemo na Kaptol. Tamo ću naći biskupa, kanonike, svećenike itd. Tako bi Isus mislio: idem u Jeruzalem i tamo ću naći među onim levitima, farizejima i pismoznancima učenike. Ali ne, On kaže neću ih tamo naći.
Ide Isus među ribare i tamo nalazi učenike. Nije on samo tako tamo otišao. Tražio je on savjet od Oca. I kad ih je izabrao, dolazi k Ocu i znate kako On moli? Hvalim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima, s kojima nitko ne računa. Petar ne zna ni čitati ni pisati, on zna samo ribu loviti, ali on će za Isusa svjedočiti u Rimu, a onaj Kaptol – Jeruzalem će ga razapeti i vikati raspni ga, raspni. On će ga osuditi na smrt. Još će ga izručiti i onom državnom sudu, političkom i onda si gotov! Ali Božje milosrđe ima odgovor i na to. Kad ne bi imalo odgovor, onda bi to bilo porazno, onda ja isto ne bih vjerovao. Ali ima! Nije točka nego zarez. Ima još! Što ima? On će oprostiti i On će od toga napraviti otkupljenje i spasenje za sve ljude. I to će krenuti u svijet. Da nije toga bilo, ne bi bilo ovoga kršćanstva danas. Ne možeš ti zaustaviti Božji plan. Možeš da učiniti ovakvim ili onakvim, to je tvoja sloboda, a Bog poštuje slobodu i moju i tvoju i svačiju. Ali njegovo djelo ide dalje kroz to. Po tvojim krivim crtama on piše ravno.

Ali doći će čas kad će se Isus moliti iz tjeskobe. Nitko sigurno nije bio u takvoj tjeskobi kako je bio Isus. U Getsemaniju Čovjek se krvavim znojem znojio.
Mi smo od toga napravili jedan misterij u žalosnom otajstvu krunice. A tko zna, Bože, što mi znači to? U tome i je stvar, što mi jednu veličinu, jednu gromadu silnu kao da bagateliziramo ili barem, ne koristimo ju. Ona je kao mrtvi kapital. Ali uzmite samo ovo: koji se za nas krvlju znojio –. A čujte, onaj tko vjeruje, i kaže, ja sam se došao moliti Bogu jer je meni život bio u opasnosti, meni je teško u životu, meni je tako tešklo u životu, krvavo mi je teško... Ja dođem pred Boga da se molim i molim se ovom molitvom: koji se za nas krvlju znojio... Dakle, ja stanem pored Isusa i kažem: pogledaj, molim te, Isus, Sin Božji, pravedni, krvlju se znojio, Njemu je bilo teško, Njemu je bilo teže nego meni...
I kako ne bi čovjek otišao iz jedne takve molitve, a da nije utješen...Ako ništa drugo barem ohrabren, jer je to istina da se Isus krvlju znojio... To je otajstvo i ja iz toga crpim snagu.

To je isto kao kad bi netko stavio 100.000,00 kuna na banku i sad meni kaže, možeš otići podići kamate. Kako mi ne bi dobro došle kamate, čovječe, meni će puno pomoći i kamate...
Tako je Bog uložio jedan ogromni kapital, jedan misterij, otajstvo, vazmeno otajstvo – to je srce naše vjere i mi živimo od vazmenog otajstva. Samo, imam osjećaj da ne idemo po kamate, kao da nismo zainteresirani. Znam ja da to ima, ali što to ima veze sa mnom? Idem nakamo drugdje nešto drugo potražiti i neću ono što je ponuđeno.
Bog nam nudi, Bog toliko toga našem životu nudi da se možda i On sam čudi, kako to ljudi ne vide. Kako još uvijek mogu vrtjeti onu svoju krunicu, i prođe 4 ili 5 otajstava kao da nisam ni molio. Dapače, može se doći u napast i reći: pa ja sam krunica i krunica izmolio, a ništa mi nije koristilo... Kako si molio? Neka ti bude kako si vjerovao. Ako si s vjerom molio, bit će ti kako si molio i kako si vjerovao. Ali jer nije bilo tako, zato nam i nije uslišano. Bolje i tako moliti nego nikako, ali to je premalo za ono što Bog hoće i što ti tražiš. . A kad je molitva kako treba, onda prije ili kasnije, sve dođe..
Ona žena je morala ići ne znam koliko puta onom sucu da ju obrani... Eto, to je ono što možda manjka našoj molitvi: manjka joj upornost, manjka joj ova dubina, ovo uvjerenje da će nam Bog pomoći. Ja idem zato moliti jer za ovo moram zainteresirati Boga. Ma ne da On to ne bi znao, zna on prije nego mi zaištemo, nego On hoće da ti moliš i da te ta molitva izgrađuje, da te učini vjernikom... I kad te učini vjernikom, lako je onda Njemu učiniti i čudo.Evo, Isus je zaključio današnje Evanđelje pitanjem: Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? Danas je upravo takvo stanje: Ili nema vjere ili je jako slaba, puna je riječi, puna je bujice osjećaja, svega je puna samo izgleda da u njoj ima najmanje vjere. Bujica riječi kojima ja molim, štogod da molim, opet me ostavi nekako praznoga. Nema onoga što sam ja očekivao. Ne može ni biti! Prazno je! Ali sasvim drukčije je kad ti ujutro ustaneš pa kažeš: Bože, blagoslovi moj dan! Ako to od djetinjstva činiš, pa kroz cijelu mladost samo to da napraviš i da možeš reći: Ja sam svaki svoj dao započeo molitvom, možda i jedne Zdravo Marije. Ja sam to molio kao vjernik, vjernica, znajući da Marija pomaže, ne da sam to ja izverglala nego ja sam povjerovala da moj život prati Blažena Djevica Marija. Ona je bila žena, ona je bila majka, ona je bila djevica, ja znam da je ona živjela ovo što ja sada živim. Ona je sada u slavi i ja zato kažem : evo, iz te slave Ti sada pratiš mene. Ja se uzdam u to. Ja ću doći k tebi i navečer na kraju svoga dana.

Nemojmo ići kroz život kao ćorava mačka koja ne može nanjušiti hranu i ako ju ne vidi, ona ne zna da je tu. Jako malo ljudi ima koji gledaju očima vjere. Gledam ovim svojim tjelesnim očima, doživljavam ovaj svijet svojim ljudskim osjećajima i tugom i radostima. Dobro, ali malotko to povezuje s Bogom. Kad je Isus bio radostan, rekao je : Hvalim te Oče, Gospodaru neba i zemlje.... Kad je bio tužan: Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež da ga ne pijem, ali ne moja nego tvoja volja neka bude....
Toliko voli Oca da kaže: ne moja nego tvoja volja neka bude... Ako je tako velika ljubav, tko ne bi na tu ljubav odgovorio...Može mi se činiti, može pokazivati puno toga u mom životu da Bog mene ne čuje. Kad je Isus kriknuo sa svoga križa: Oče, zašto si me ostavio, - nije se ništa dogodilo. Tišina i dalje. Ništa! Pa nije Bog automat da staviš 5 kuna i ono, hop, kava! Ne možeš tako. Isus nas uči kako se vjeruje u Boga. Kriči, viči! Tvoja molitva može biti krik i nek bude, Ako je život takav da te je prisilio... viči! Ali vjeruj! Isus je vjerovao. Po čemu znamo? Njegov krik se smirio: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! Na to onda Otac odgovara: To sam čekao. I uskrisi ga od mrtvih i dade mu ime koje je nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno na nebu i na zemlji. To Bog radi s vjernicima. Isus nam je to u svom životu sam pokazao da ne kažemo: ti to samo u teoriji. Bog nam je poslao svoga Sina da nam pokaže u praksi kako to izgleda. Nitko neće moći reći da nije znao. Zato je potreban Isus, da se vežemo za Isusa....zato je potreban svaki detalj Isusovog života: koji se za nas krvlju znojio, koji je za nas svoj život dao... sve je važno jer to sve utječe na moj život., Onda ja ne mogu u svom životu biti ohol nego ću biti u svom životu ponizan i skroman. To Bog hoće.

Evo još jedne evanđeoske upute o molitvi i kakva ona treba biti.
Treba biti ponizna.
Sjetimo se kako su ona dva čovjeka išla u hram moliti. Obojica idu u isti hram i istom se Bogu mole.

Jedan kaže: Hvala ti Bože što nisam kao drugi ljudi ovdje i kao ovaj tu iza mene, taj carinik... Ja ti dajem milostinju, ja ti plaćam porez, ja ti ovo i ono, sve ja to radim i znaš što sam još učinio... i cijela molitva ode u hvaljenje samog sebe. I na kraju, što će Bog reći? Ti si se došao hvaliti, a ne moliti.

A onaj drugi, ponizan čovjek zna da je grješan i stoji otraga. Ne usudi se doći blizu iz poštovanja jer zna da nije vrijedan. Udara se u prsa: oprosti meni, Gospodine, ima u mom životu grijeha..., ali ja sam tu....
Kad bi u našem životu bilo više takvih molitava! Poniznih, skromnih.... Bog bi vidio, Bog bi čuo,... to je mikrofon i pojačalo. Ja ovdje mogu šaptati, a ondje se čuje. Bez te poniznosti, skromnosti i vjere ja mogu vikati i rušiti i trgati svoje haljine: Vidiš ti, Bože, što se meni događa... a On će reći: Ne vidim...i ne čujem...jer ti kroz to, tko zna što hoćeš... Nisi skroman, nisi došao kao čovjek nego si došao kao neka umišljena veličina.....

================



Nakon 2. razmatranja i kratkog odmora molili smo krunicu Božanskog milosrđa



i klanjali se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.



Post je objavljen 14.11.2011. u 16:36 sati.