Marxova ironija u korijenu Kapitala
Kako bi dokazao da je novac radikalan izjednačitelj, Marx navodi govor iz Timona Atenjanina o novcu kao ''zajedničkoj kurvi čovječanstva'', koju slijedi još jedan iz Sofoklove Antigone (''Ta nije nastalo za ljude veće zlo / No što je novac. On gradove razara, / On ljude tjera iz njihovih domova, On krivo uči srca čestita / Da laćaju se djela sramotnih…'')* Ekonomiste s anakronim modelima i kategorijama izjednačuje s don Kihotom, koji je ''platio za zabludu što je smatrao da viteštvo podjednako odgovara svim ekonomskim oblicima društva''.
''Znači, kapitalistički sustav proizvodnje određen je financijama jer se temelji na novcu kao sredstvu razmjene dobara i usluga. Činjenica da Engels tvrdi suprotno i čak to pokušava dokazati najočitiji je primjer da financije upravljaju proizvodnjom. To je tako, i tako je bilo i prije Marxa i Engelsa, financije su bile najmoćniji instrument revolucije i Kominterna je samo bila oruđe u njihovim rukama. Ali ni Marx ni Engels to neće raspravljati. Naprotiv, koristeći svoj talent znanstvenika, morali su zamaskirati istinu po drugi put, u interesu revolucije. I to su obojica učinila…Finacije na svom vrhuncu – kao svrha same sebe, financijska Internacionala – negiraju i ne priznaju ništa nacionalno, ne priznaju državu i time su anarhične, i bile bi u potpunosti anarhične kada one koje negiraju državu ne bi same nužno bile u svojoj srži država. Takva država je sama moć. A novac je isključivo moć jer nije cilj već sredstvo moći''. Sve je samo razvoj bez cilja ali sve dok se ne dostigne visoka razina inflacije novca kada sama eliminacija čovjeka postaje cilj. Zato nas Sofoklo upozorava da nije nastalo za ljude veće zlo od novca!
Ako je Marx išta dao čovječanstvu kao jedan od ''njih'' (kojima je glavni cilj od nas, većine čovječanstva, kroz povijest činiti budalama), onda je to teorija koja je ozbiljno ugrozila mentalno zdravlje svih onih koji su se Marxom iole bavili i nešto što je ironija u najrafiniranijoj prikrivenoj formi pravog genijalnog ''poete dijalektike'' kakvog je samoga sebe smatrao.
Kako otkrivamo Maxsovu ironiju?
U veljači 1867., malo prije predaje prvoga sveska Kapitala u tiskaru, Karl Marx bodrio je Friedricha Engelsa da pročita Nepoznato remek-djelo Honorea de Balzaca. Ta je priča sama po sebi malo remek-djelo, rekao je, ''prepuno najdivnije ironije.''
Ako je, dakle, znao, i to još u mladosti, što je to novac i da ne postoji zdrav i održiv ekonomski sustav u kojem se koristi novac kao univerzalno sredstvo razmjene - ''radikalan izjednačitelj'' - kako bi, zatim, cijeli Kapital temeljio na tezi i antitezi koja kaže, ni manje ni više, ''da komunizam mora pobijediti jer će mu kapital osigurati tu pobjedu, iako je njegov neprijatelj'', zar to nije kolosalna ironija ili nešto kao vic temeljen na apsurdu. On što je fascinantno, jest da su najveći umovi svijeta to uzeli kao doslovno političko-ekonomsko znanstveno djelo, na kojem suu se temeljili bezbrojni znanstveni radovi, osnivali instituti, otvarale katedre na fakultetima diljem svijeta i stvarali ekonomski modeli za stvaranje tzv. ''ravnopravnih socijalističkih društava'', ali uz pomoć tehnološke magije. Ovom tehnološkom magijom, konačno je, ipak ostvarena utopija ali u obliku utopizma koji je stvorio nešto slično prividnom egalitarnom ljudskom društvu koje se temelji na antimoralu, odnosno, moralu temeljenom na birokratskim i tehničkim pravilima što vodi direktno u visoko tehnološki fašizam u kojem čovjek, humanoid, postaje suvišan i zatim je, kao takav, i eliminiran (jer su upravo u izgradnji koncentracioni logori u svim gradovima svijeta, sada u privremenoj funkciji, apsurdno predimenzioniranih i potpuno nepotrebnih trgovačkih centara-marketa).
. Kad je stekao doktorat, Marx je razmišljao da postane predavač filozofije, no onda je odlučio da ne bi mogao podnijeti svakodnevnu blizinu profesora. ''Tko bi stalno želio htjeti razgovarati s intelektualnim huljama, s ljudima čija je jedina svrha izučavanja otkriti nove slijepe ulice u svakom kutku svijeta!''
Mike Ruppertov konačni zaključak o uzroku svih zala je: Ljubav prema novcu korijen je svog zla! Timon
Za Nikolu Teslu je ''Novac – smiješan koncentrat ljudske gluposti, ludosti i zločina. Novac? Što će mi to. U njemu bih uživao jedino kada bih imao punu sobu toga papira pa da ga onda izbacujem kroz prozor''.
* Sofoklo, Kralj Edip – Antigona, Sysprint, Zagreb 2000, preveo Koloman Rac, Priredio i prijevod redigirao Zdeslav Dukat, str. 121.
Post je objavljen 12.11.2011. u 08:26 sati.