Marketing
Nepodnošljiva lakoća okrutnosti
Kada sam pisao filozofske izvještaje sa seksualnog tržišta, bilo je dana kada bi pogledao unatrag i zapitao se jesam li možda ipak u njima ostavio previše mračan dojam. Stvari ne mogu biti tako katastrofične da ljudi stvarno napuštaju tržište, zar ne? ... zar ne? Hej, gdje su svi zbrisali?
Istinu govoreći, kada spominjem kako "tržište postaje sve okrutnije" ne mislim na činjenicu da neki ljudi jednostavno neće nikada pronaći nikoga. Većina ipak hoće jednom u životu (iako navedeni ekstrem postaje uznemirujuće čest). Mislim na masovnu moralnu degradaciju, na gubitak međuljudske povezanosti kao koncepta i na apsolutni manjak posljedica za bilo kakva loša djela. Sve se više približavamo najgorem mogućem miksu i modernih kulturoloških osobina i oslobođenih bioloških instikata.
Pročitao sam ovo gore i ni sam ne vidim na što se točno misli. Pa da pojasnimo:
- upoznavanja sve više postaju lutrija, sa sve većim barijerama nastavku kontakta zato što se nisi dojmio osobe u prvih X sekundi
- eksponencijalno veća važnost se polaže na fizičke osobine i "ono nešto". Imaš krivu boju kose ili očiju, ili si previsok/prenizak? Bolje ti je da onda imaš Igru, inače...
- isparavanje doseže epidemijske razmjere. Iskreno, budući da imam dobro razvijene metode obrane i više me ništa ne dira, nisam mislio ovo spominjati, ali kad sretneš ne jednu, već nekoliko žena čiji je izgovor da ne mogu doći na spoj "sorry umrla mi je mama", shvaćaš da stvari idu kvragu.
- veze traju točno do onog trena kada prestaneš biti uzbudljiv/a, i završavaju dvije sekunde poslije totalnim prekidom kontakta. Nikakva lojalnost zbog X dana/mjeseci provedenih zajedno ne dolazi u obzir.
- obećanja i osobna čast zamijenjena s "nisam tako mislio/la" i "da, ali imam pravo biti sretan/a"
- varanje relativizirano iz gotovo neoprostive povrede u "jednostavno se dogodilo"
- neobavezni seks preuzima primat "normalnosti" od polagane veze
- sve više žena "zamijenjeno" mlađima i svježijima, starile one lijepo ili ne
- sve više muževa odbačeno "jer su dosadni". Misliš da će djeca i godine brižnosti značiti nešto? Promisli ponovo.
- dominacija kiselog grožđa: "Svi će te povrijediti na ovaj ili onaj način. Samo trebaš pronaći one za koje vrijedi patiti."
Nije sve tako crno. Naravno, uvijek se može jednostavno odreći emocionalnih očekivanja, no tko je spreman na to? Većina nas ipak nema u sebi potrebnu bezosjećajnost da bi se poveli za modelom "bolje ja njega prvi nego on mene", a i dugoročno je to najgora opcija za baš svih. Kao ovdje:
Nashova zatvorenikova dilema
Zatvorenikova dilema je hipotetski slučaj u kojemu je dvoje optuženih za zločin u odvojenim ćelijama. Ako jedan od njih otkuca drugog, a drugi šuti, prvi odlazi slobodan, a drugi dobiva 20 godina zatvora. Ako oboje priznaju, oboje dobivaju 5 godina. Ako oboje šute, ne može se ništa dokazati i oboje dobivaju samo po 1 godinu. Iako bi optimalno rješenje bilo da oboje šute i izvuku se sa samo jednom godinom, to se nikada neće dogoditi. Zato što oba znaju da im, ako on šuti a drugi ga otkuca, prijeti 20 godina, nitko od njih neće šutjeti jer jednostavno ne može riskirati toliki gubitak. Zbog toga će oboje progovoriti, te će oboje biti osuđeni na vrlo ne-optimalnih 5 godina.
Pustit ću vas da malo razmišljate o ovom beznadnom slučaju. Je li onda rješenje biti bezobziran (neki bi rekli "kreten") i ne dozvoliti okrutnost prema sebi tako da se prvi bude okrutan? Možda. No postoje i druga rješenja. Kao prvo, zatvorenikova dilema je primjer jednokratne igre. Samo se jednom odlučuje, primaju se posljedice i to je to, gotova igra. No život ima karakter igre s ponavljanjem (barem dok nije vrijeme za Kosca Smrti), što znači da je dugoročno u interesu pokušati surađivati čak i ako nas netko izda.
Yep. Takvog.
Vratimo se Igri (Nashovoj, ne mojoj). Ako oboje surađuju, oboje dobivaju veliku isplatu. Ako samo jedan surađuje, a drugi vara, drugi je na velikom dobitku a ovaj na velikom gubitku. Ako oba varaju, oba su na malom gubitku. Velik dio te igre je u prepoznavanju "protivnikove" reakcije. To bez sumnje znači da će netko tko uvijek igra suradnju uvijek biti iskorišten jer, kvragu, zna se da nikada neće igrati "osvetu". Dugoročno bi to bilo u redu da se radi o beskonačnoj igri, jer bi se strane uvijek nekako izbalansirale, ali ovdje se radi o igri s ograničenim brojem ponavljanja. Nitko od nas ne može čekati 80. rođendan da dobije ono što želi.
Ako isključimo i vječno igranje varanja - jer, kvragu, ipak to mnogima ne leži, ne zato što to ne žele nego zato što jednostavno nisu takvi ljudi - rješenje je očito: igrati miks. Strategija suradnje, osim ako "protivnik" ne počne varati, u kojem slučaju vraćamo istom mjerom. Bitno je procijeniti kakav je "protivnik" i kolika je šansa da on igra "varanje". I to nas vodi do drugog problema: sve više ljudi su ili a) nesposobni čitati tuđe namjere, ili b) pročitaju namjeru dobro i onda iz inata/gluposti/deluzije odaberu najgore.
Ovo možda jesu sirene apokalipse, no to ne znači da baš sve ide kvragu. Govorimo o trendovima. Ništa od ovoga ne znači da će iz grmlja izroniti dežurni moderni čovjek (ili Grim Reaper) i traumatizirati te. Samo je tlo iznenada postalo klizavije, i potrebna je pojačana budnost. Oprez i pravilan odabir će svejedno učiniti puno za ženu u bilo kakvom lošem trendu. Igra kao velika sila izjednačavanja će učiniti puno za muškarca, unatoč svim nabrojenim trendovima.
S jedne strane, za prosječnog pojedinca situacija nije nikada izgledala gore. Ako ne učini ništa, gotovo je sigurno da će ga pojesti okrutnost koja je počela definirati tržište. S druge, mogućnost stvari koje može poduzeti je znatno narasla. Više ne živimo u feudalnom sustavu, i stvari koje pojedinac (bilo kojeg spola) s dovoljno volje može postići su fantastične. Možda je ključ u shvaćanju da svatko od nas posjeduje mogućnost da igra Zatvorenikovu dilemu, ali usput ojača toliko da razbije rešetke, dobro procijeni partnera s kojim ide u zločin ili jednostavno potkupi stražara.
Post je objavljen 11.11.2011. u 18:31 sati.