Najstrašniji početak dana je trenutak kad stanem pred ogledalo dok obavljam jutarnju higjenu ,strah hoću li se pretvorit u stranca ,u osobu koju više neprepozajem .Pogled u ogledalo ,suočavanje s istinom tko sam .......U vrtlogu života ,na nekoj stanici sam ostavila sebe ,u nekom neznanom trenutku i tako već dugi niz godina ,neki trenutak i jedan djelić duše ,skupi se toga kroz godine ,Ovo jutro je donijelo strah ,noć punu čudnih snova i strah ili istina jesam li izgubila i onaj zadnji najvažniji djelić svoje duše .....Nisam ista to znam ,nisam više ona naivna djevojka puna povjerenja prema svijetu i ljudima ,djevojka koja je u svemu vidjela samo dobro ,djete koje nije poznavalo zlo i koje ga nikada nije prihvaćalo......Ideali su davno zasjenjeni ,neki snovi stavljeni u kutiju ,ona stara ja zatvorena i okovana zidom tišine u strahu ako kriknem duša će se raspast...Počinjem ispočetka i dalje se radujući suncu ,mjesecu .kiši ,i dalje vjerujući ali s oprezom i hladnoćom jedino tako mogu sačuvati dio sebe onaj dio koji nesmjem izgubit ,dušu koja čini najbitniji dio mene .Dušu koju moram stavit u okove da je neizgubim.....Nadam se da će okovi pomoć ,nadam se da ću pružit priliku curi koja je u punoći mjeseca vidjela smisao života ,ne samo prekrasno svijetlo ....i nadam se ,zaista se nadam da će doći vrijeme kada ću krikom moći slomiti okove koje sam stavila ,da će ova duša jednom moć punog srca i neopterećena bez straha krenuti naprijed......
Post je objavljen 11.11.2011. u 13:02 sati.