Onaj osjećaj, kada znaš, i svjesna si toga da moraš krenuti dalje no nešto te sputava. Nešto ti ne daje snage da kreneš. Ta prokleta zaljubljenost. Kada ti je u mislila samo on, samo njegovi stihovi, njegov glas, njegov stas. Kako ćeš dalje? Lijepo. Polako. No prvo se trebaju obrisati silne suze koje u ovom trenutku teku niz tvoj obraz užaren od plača, od tuge. Užaren od neuzvraćene ljubavi. Ljubavi?! Možemo to i tako nazvati. I sad sjediš sama u mračnoj i prohladnoj sobi, sa gomilom problema koje ti prolaze kroz glavu. Glavu, koja je sad izgubila sve niti, živce koje su ju držale razumnom, prisebnom. I dok pokušavaš posklepati koju riječ, stih kojim želiš iskazati svoju bol, ne možeš, za takvu bol, riječi nema. I kriviš sebe, za sve što nije bilo, a moglo je biti. I prisjećaš se svih njegovih riječi koje su te držale ispunjenom, sretnom i potpunom osobom. Onda se vratiš u ovu surovu realnost i plačeš. Plačeš od tuge. Kad ti jednom krene nizbrdo, ne prestaje. Problemi se gomilaju, a vremena je malo, i u jednom trenutku gubiš razum. Onda u tvoju mračnu i prohladnu sobu uđe još jedan problem, koji te podsjeća na još problema. Nema im kraja.. Kao ni suzama koje ne prestaju trčakarati po tvome licu na kojem nema osmijeha, nema one krive linije koja ti uljepša dan. Bojiš se da ćeš skenuti s uma, da ćeš u jednom trenutku podlegnuti predaji. No život ide dalje, sve će jednom krenuti na bolje, sve. Samo treba vremena. Neka te tješi da najgore još nije ni došlo, jer još si mlada i ranjiva i na greškama ćeš učvrsnuti i izvuči najbolje. A dotle, samo ti ostaje brisati suze u monotonoj i gruboj stvarnosti u kojoj se nalaziš.
6. studenog 2011.
Post je objavljen 09.11.2011. u 19:02 sati.