Nisam mogla odlučiti koji naslov da stavim za ovaj blog. Prvo sam pomislila: jučer. Dan koji je prošao bio je ...pa, drugačiji, da ga skromno pohvalim.
Onda mi je palo na pamet da već sutra to neće biti jučer pa odustadoh od tog naslova.
Pomislila sam: promjene. Jer, oh, da...promjene su definitivno obilježile taj dan. Velike, bitne promjene.
Ali promjeniti možeš i čarape a to nije, ili bar ne bi trebala, biti velika stvar.
Reorganizacija? Restartanje? End of the world as you know it?
Nema prikladnog naslova za ovaj blog.
Jučer sam prvi put vidjela Noisens prije podneva, isključimo li Severin.
Ne, nisam joj provalila u stan, štoviše, ona se ukazala u mom stanu.
I, hajde, da odmah u moj blog unesem njen život: jučer je nakon tri godine KONAČNO napravila pravu stvar. Koju? Ako do sad ne znate onda i ne trebate znati, drage moje čitateljice (i eventualni zalutali čitatelju). Zvijer zvana Noisens je pljunula Beigbederu u facu. On će njoj govoriti o brojevima... On će njoj...glupost.
Ona piše svoje romane. Možda bajke. Ne znam. Istina, kućica je u cvijeću ali kako vrijeme prolazi sve mi se više čini da je u njenoj priči vještica u prvom licu jednine.
Čestitam, Noisens. Sad se možeš i udati. O razmnožavanju ćemo još razmisliti.
No egotripajmo malo. Ipak je ovo moj blog i ipak bi trebalo biti sve o meni i samo o meni. Dakle, moj najdraži lik iz književnosti; ja.
Napravila sam veliku stvar. Tetovirala sam se.
Napravila si veliku glupost, rekao je moj tata. Nema pojma.
NIje do tetovaže. Odmah da bude jasno, drago mi je što taj mali žabarski zmajić sada stanuje na mojoj nozi. Nekako se šmeka, nekako mu je tu i mjesto. Sad tek vidim koliko je falio sve ove godine baš na tom mjestu.
I dobro je to Senf odradio. Zbilja je...Prezzemolik koliko to može biti.
Sad još samo treba odguliti oporavak i mogu se preseravati okolo.
Mislim, kao da se sad već ne preseravam okolo. Trebalo me se vidjeti jučer na talijanskom.
Ali, da ponovim, nije do tetovaže.
Jučer sam se prvi put (bar koliko se ja sjećam, i da se nitko nije usudio spomenuti da mi memorija manja od ove mog starog i nemoćnog kompa) suočila sa strahom. Prvi put od kad je svijeta i vijeka (ili, prvi put od kad sam odrasla) nisam zbrisala, nisam se povukla, nisam odustala...kada se pojavio strah. I znate šta? Kad sam se postavila na njega zbrisao je kao najgora kukavica. Kao ja, još prekjuče.
Ima negdje tu već blog o strahu. Paralizirajućem strahu koji mi ne dopušta da živim kako ja hoću. Dosta je toga. Jučer je napravljen prvi korak. Ne, jučer su napravljena dva koraka. Jedan veći od drugog. Ili tri, ako odluku o odustajanju od paralizirajućeg gušta uračunamo u koračanje.
Mora se priznati, ovakva šepava (tetovaža je na nozi., jel') dobro sam se rashodala.
Nema više čekanja na sutra. Od jučer je sve danas.
Osim slijedećeg tjedna i tjedna talijanskog filma u kojem planiram pobožno gledati svaki prikazani a koji su odbili prikazivati od danas jer ja više ne čekam tamo neko sutra.
Nema veze, danas idem na InterLiber. Ovakva šepava. Ma lažem, uopće ne šepam i noga me ne boli. Ali koliko bolje zvuči da me ni šepavost ne može spriječiti da galopiram naprijed.
Ovo što radim je veliki korak za mene. Možda nešto manji za čovječanstvo, ali da sam ja čovječanstvo ne bih se opustila. Nikad se ne zna...
Za one koji žele znati više:
Altro che il luna park, altro che il cinema,
altro che internet, altro che l'opera,
altro che il Vaticano altro che Superman,
altro che chiacchiere...
Post je objavljen 09.11.2011. u 10:20 sati.