Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svijetuboci

Marketing

Kako bi se trebale zvati ulice

po meni se ništa neće zvati....


Jedni su nezadovoljni imenom jednog lijepog trga, jer smatraju da se ne smije zvati po komunističkom diktatoru, čak i kad su posađene ruže za istog davno uvenule. Drugi pak žele ulicu beogradskog rockera, za kojega pak nitko nije sadio ruže, jer je eto nesretnik umro u vremena kad je cvijeće nicalo samo iz topovskih cijevi. Za jedno i drugo ima donekle argumenata, ali kad bolje razmislimo zaslužnika će uvijek biti više nego potencijalnih ulica za njih. Srećom, povijest je promjenjiva kategorija, pa uvijek postoji mogućnost da svi dođu na red. Pa čak i Milan Mladenović. Samo ruku na srce, da li bismo mu napravili bog zna kakvu uslugu kad bismo i dali ulicu. Jer što bi radio on pored tih svih mačeva u kamenu i anonimusa, za koje malo je tko od nas jedva i prelistao leksikon da bi saznao tko su i zašto su zaslužni, a kamoli nešto više od toga. Uostalom ja sam preko 20 godina živio u prilazu stanovitog Hribara, a da sam tek relativno nedavo saznao da je čovjek zapravo bio arhitekt, a ime mu ni danas ne znam. Srećom, nije Hrvoje.

Ah, blažena ignorancija. Neznanje je zparavo divna stvar, jer ako ne znate tko je bio nosioc imena vaše ulice, onda je možete slobodno i ignorirati. Čak i ako ste imali čast živjeti u ulici Mile Budaka.

To je kao s Trgom žrtava fašizma. Prije nego što je fašizam ubrao svoje prve žrtve, a znatno prije nego što će neki smatrati da ni te žrtve nisu bile dovoljne kako bi se po njima zvao trg, ime mu je bilo kao u nekom nadrealnom filmu Fritz Langa- Trg N. Izvrsno ime za neki fim noir- Ubojica sa trga N. Doduše, ustaška tajna policija se pobrinula da tih ubojstava bude što više, a tada se već gube elementi krimića i dobivaju obrisi tragedije, pa je tako i trg izgubio svoje romantično ime i godinama kasnije upao u prijepor oko imena, koji je završio, srećom na jedini ispravan način. Te postao simbolom onoga što na ovim prostorima najčešće obilježavaju ploče s imenima ulicama- kratkog i selektivnog pamćenja.

Mada naravno ima i genijalnih naziva ulica. Takve su npr. vodovodna, vatrogasna ili ventilatorska. Budimo objektivni vodovodi, vatrogasci i ventilatori su za prosperitet nacije puno značajnji od Višesalva, Zdeslava i Braslava, za koje smo jedva znali i da postoje, a kamoli da su se znatnije bavili komunalijima i infrastrukturom. A osim toga, teško da će doći takva vlast koja će imati nešto protiv vatrogasaca. Jer ne bi im bio koži da im uzmu ulicu, a onda im se posve slučajno zapale stranačke prostorije. Iako imam osjećaj da bi vatrogasci rado donirali svoju ulicu u zamjenu za moderniju opremu i bolje plaće.

A možete uvijek otići tamo Where the streets have no name. Pragmatični ameri nemaju ništa protiv toga da i ljude zamijene brojevima, barem tako kaže poučak s Wall Streeta. Iako ta ulica ima ime, samo bojim se da nije dobila ime po Watersovom remek djelu, nego nekom drugom zidu, kraj kojeg nisu nikog streljali, ali je posve sigurno dao svoje žrtve. No, tamo su od ulice češće avenije, a one su pak za moj ukus preširoke. A i sumnjam da postoji ulica Matija Gupca, što je, vjerovali ili ne, najčešća ime za ulicu (ili trg) u Republici Hrvatskoj. Solidan uspjeh za jednog kmeta, sigurno nije sanjao da će njegova pobuna jednog dana pobrati takav toponimni uspjeh.

No da se mi vratimo sam početak. Kako smo se početkom 90-tih uvjerili u istinitost onog grafita "I poslije Tita- Tito" činilio se da će naš život teći u zatvorenim krugovima, u kojem se iste ulice različito zovu(uostalom ondašnji trač je kazivao da Francek nije htio mijenjati ime trga Maršal Tita- ne zato jer mu je ovaj bio idol -nego jer ga "čuvao" za sebe). No i to je bila samo zabluda, naime doznali smo da se i ulice mijenjaju, ne toliko zahvaljujući rekonstrukcijskim radovima, koliko promjenama u nama samima. S druge strane, tada nismo mislili da bi nama omiljeni glazbenici ikad mogli dobiti ulicu, zaboga to je bilo rezervirano za Ferdu Livadića, Josipa Runjanina i onog trećeg koje nismo zapamtili jer smo markirali satove glazbenog. Naprotiv, imena ulica bile su uvijek odraz nečeg monumentalnog i prošlog, dok nam je glazba koju smo voljeli bila spas u toj spomeničkoj i historicističkoj kulturi, koja nas je odjednom počela okruživati. Jedini spomenik koji smo priznavali bio je slavni Hendrixov most, koji se kočoperi nad Savom, ubojita željezničko-rokerska kombinacija. Dobro i rokeri ostare, udebljaju se i neki umru tek u starosti, a time zapravo smanjuju svoju šansu da dobiju ulicu. I možda baš zato inicijativa za Mladenovićevu ulicu, jer u rock mitologiji još uvijek priznajemo više one koje su otišli mlađi, pa čak i kad ih hoćemo institucionalizirati. Iskreno, meni je skroz svejedno da li će Milan dobiti ulicu, dok god ga bude dovoljno često na play-listi, s ove ili one strane zemaljskih ulica. A kad sam nedavno bio na izvrsnom koncertu Discipline Kičme u Tvornici, gledajući Koju kako melje onaj bas- pala mi je na pamet legendarna izjava Keith Richardsa- "Biti živa legenda je dobro, ne zato što si legenda, nego zato što si živ". Ulice su ionako samo punktovi, a sjećanja varljiva, što povijest najbolje zna.

A kad smo kod toga, nedavno sam otkrio da ni početni Bregovićev citat u mom slučaju nije posve točan. Nedavno sam vozeći se pored parka ispred crkve u Sigetu zapazio da su ga preimenovali u " Park 102. Novozagrebačke brigade"( i za kojeg se naravno ne sjećam kako se prije zvao). Eto, paradoksalno čak i prije nego što sam umro postao sam, ipak jedan mali dijelić toponima u rodnom gradu. To vam je tako s ulicama koje pamte ruže, ali pamte i tenkove. Možda rokerima našeg odrastanja ipak treba prepustiti samo onaj nevidljivi prostor između, koji popunjava glazba.

A što se zaslužnika tiče, kad ponestane ulica, uvijek možemo početi imenovati zvijezde. Njih bar ima dovoljno.



Post je objavljen 08.11.2011. u 11:28 sati.