Čaša se moja već dugo prelijeva,
kapima koje život nosi.
Kapima gorkim, kapima slatkim,
uspomenama tužnim, i onim sretnim.
Puni se svakim pogledom u nebo,
poput svetog Grala upija čestice svemira.
Čaša se moja već dugo prelijeva,
ljubavima raznim, tužnim i strasnim,
platonskim, ravnodušnim.
I dok hodam bućka ta ljubav u čaši,
pobjeći želi, izliti se,
zaliti suhu orhideju na mjestu srca mi.
Poklopih ju rukom, u čuvanju.
Izliti se ne smije
jer, što kad orhideja oživljena ustane,
kad promijeni svoj svijet?
Duša eksplodirat će tad!
Duša rasipat će se u tisuće čestica,
poput kapi kišnih past će tko zna gdje.
Ima li ondje nekog tko sastavit će je znati,
tu slagalicu strave?
Ima li hrabrih?
Jer, čaša je puna,
a svaki poklopac premali.
Post je objavljen 07.11.2011. u 18:46 sati.