Ovaj post čitate na vlastitiu odgovornost, nemojte mi se žaliti da vas nisam upozorio.
Ne znam što se to dešava sa mnom u posljednje vrijeme. Otkada sam se vratio iz Slovenije i početnog entuzijazma neke stvari su se promjenile.
Zapravo nisu se promjenile i u tome je problem. Dani mi prolaze ovako: kad se probudim instaliram se na komp i verglam o tom mom limesu kojeg sam nedavno spomenuo u prošlim postovima. Verglam članke jedan iza drugog i molim dragog bogića da ako netko primjeti taj zid da će primjetiti i mene jer plan revalorizacije i istraživanja tog spomenika bi zaista donio posao mnogim ljudima u sve četiri države a draga EU onanirana suradnju među članicama.
Vidi me, počeo sam uvjeravati ljude ko u prezentacijama da je moj taperver najbolji (ili onaj rainbow usisavač skup ko kuća).
Na početku sam mislio da ću se držati režima. Buđenje u 7 ujutro kao da idem na posao i tipkanje tipkanje tipkanje i slanje na mali milion adresa. Članak za Grobnički zbornik je zgotovoljen i u fazi lektoriranja, finih 50 stranica. Baš sam bio zadovoljan kad sam stisnuo tipku "send" kao kada stisneš puce od vodokotlića, olakšanje.
I sad trenutno pišem praktični dio mog diplomskog za Inštitut te će mi to biti već druga objava po planovima. Isto tako javio sam se jednom talijanskom portalu specijaliziranom za antiku i rekli su im da će me svakako objaviti ako im pošaljem napisano na uvid. Nije neka plaća: 1 eur na 1000 znakova (sa spaceom) ali i mogučnost da me upišu u Registar novinara (how cool is that ha?) što mi je privlačno do boli.
A sljedeću subotu držim 15 minutno predavanje na temi Claustre i pozvao sam sve svoje prijatelje i kolege, pa neću valjda ravnodušno održati to predavanje ko da me zaboli klinac za sve? Treba gestikulirati, nabaciti koju foru, ispričati anegdotu o preskakivanju nabujalog potoka a kako ću postići interes ako meni prvenstveno kao u ovom trenutku svejedno za išta? K vragu.
Za dva dana idem na pismeni dio prijemnog ispita za doktorat. Trebao bi biti živčan do pakla i nazad ali nisam. Zapravo brinem se što se uopće ne brinem. Nekako sam bez emocija, kao u viječnom mamurluku. Znam da znam prodati priču ako me dopadne neka tema u koju se kužim pogotovo o rimskom carstvu. Ipak je to proizvod utopijske ideje koja se mota u meni od malena a to da je Rimsko carstvo vrijeme u kojem je carevala demokracija ruka u ruci sa pravdom. Moš misliti, čim su imali gladijatorske igre i robovlasništvo takav sistem na uštrb čovjeka mora pasti. Ali opet postoji onaj idealizam u meni koji je jači od znanja. Tu i tamo se još uhvatim kako maštam o tome da sam legionar ili tribun plebsa u togi dok šetam po korzu. Fala Bogu da ljudi ne mogu čitati misli jer bi me vidjeli kostantno sa nekakvom pergamenom u ruci dok žurim prema forumu ili kako spremam gladijus u korice nakon što sam spasio svijet od zlih germana.
Totalno sam zastranio sa onim što sam htio reći. To ti je kad sljediš tok misli i skačeš iz asociacije u asociaciju.
No da, zašto se ne brinem za taj prijemni ispit? Još ako prođem pismeni, sljedeći dan me čeka usmeni i tamo će mi još i tutnuti nekakav tekst na francuskom (trebao sam osim engleskog izabrati znanje o još jednom jeziku između francuskog i njemačkog, a pošto mi je njemački totalni bauk opredjelio sam se za pvaj prvi) koji ću trebat znat obrazložiti. Ufam se sav na sličnosti izmđu francuskog i talijanskog jer sam skontao dok sam pisao o srednjevjekovnim kovanicama iz Mantove da manje više shvaćam francuski na papiru. Kad netko priča onda niš ne kapiram ali to je zato jer se ni ne izgovaraju zadnja slova ako nisu akcentirana. E i čak to što nemam blage veze francuskog i vjerojatna je blamaža na usmenom ni tu se ne brinem što me doista brine.
I onda se zapitam kako sam ovako ravnodušan uspio završiti faks? Da mi sad netko ide objašnjavati moj život mislim da bi bilo kao da slušam o nekom trećem a ne o sebi. Čudan je taj mozak, imam osjećaj da ne znam ništa (na što bi Sokrat bio ponosan) i sad sam spreman jednostavno odvratiti sam sebi jedan "pa šta?".
Simptomi su mi jasni već neko vrijeme ne pjevam pod tušem dok je koncert od Postolara Trippera najbolji događaj u zadnja dva tjedna. Što znači da ostatak vremena uopće nisam doživio a želio bi biti svijestan svakog trenutka.
Ali kako mi može biti svejedno? Koji mi se patak dešava a da se ne kužim? Totalno čudna situacija je ne imati kontrolu nad vlastitim mislima jer smatram da sam emocionalno dosta jaka ličnost. To mi kaže i najbolji frend koji je moja sušta suprotnost. Prihvaćam slabosti kod drugih ljudi i uvijek rado poslušam i savjetujem ako mogu i tuđi mi problemi izgledaju uvijek nekako riješljivi sa osmijehom i dobre volje.
Ja sebi ne dopuštam mračne misli u smislu depresije. Kad sam tužan samo pomislim da živim na prekasnom planetu u kojem postoji nešto tako divno kao sunce, u kojem postoji glazba i ples, u kojem ti ruke mirišu ako ih protljaš o ružmarin. U kojem postoji najdivniji element: more. A tu si sada i ti koja si dovoljni razlog za jurišanje kroz beton.
Volim samog sebe stavljati na kušnju da vidim koliko sam mentalno stabilan. Jedanput sam na jednom sad zatvorenom parkiralištu ispred aktualnog Placea, gdje si je ekipica išla brijat, piti, pušiti travu na zidiću pod kojim je Rječina, zabrijao da vidim koliko imam hrabrosti stajati na rubu i ako mi se prohtije strmopizditi se dole.
I vjerovatno završiti razbijene glave. Gledao sam u taj ponor od kojih 15 metara (cca) i zamišljao pad na stijene i da me voda nosi. Tek će se sutra shvatiti što sam si učinio. A onda sam se počeo smijati jer znam da se previše volim da krepam na takav način a i nisam kukavica, radije ću učiniti svima uslugu i dignuti se u zrak usred sabora nego gnjaviti gss da mi traži leš negdje na Kvarneru.
Baš se pitam jel mislite da sam morbidan sa ovakvim pričama.
Mogu se totalno uživiti u ulogu negativca. Mislim da sam u stanju smijati se luđačkim izrazom kad bi ovaj svijet gorio što mi isto nije po volji jer samog sebe smatram filantropom (u smislu da volim ljude a ne da imam keša ko neki mecena) i zaista želim da svi oko mene budu sretni i zadovoljni jer se tako postiže blagostanje za svih.
Problem je u tome što ništa ne osjećam. Fale mi emocije koje sam prije okrivljivao kako bi bilo lijepo ne osjećati ništa. A sad kad sam to postigao evo opet sam nemiran jer sam miran jer sam ravnodušan što ne može biti nikako dobro. Ufam se da će me uhvatiti volja čim ovo objavim te u utorak kada me budu stisli u kut jer tada najbolje funkcioniram. Možeš mi dati vremena koliko ćeš ali ja ću dokoličariti sve do 5 do 12 a onda strelovitom brzinom rješavam zadano.
Ala šu objavi, odi delat a ne okoli srat.
Post je objavljen 06.11.2011. u 17:46 sati.