Čekaonica. Malo mladih, više starih.
Sjede, stoje i bezglasno se broje.
Neki se uz peć stisli.
Svaki čeka svoj red,
Vlastite probleme misli.
Kako tegobe reći ukratko,
To sada priželjkuje svatko.
Zato svi ozbiljno šute,
nelagodno se ćute.
I ova nujna starica
Bila nekoć ljupka mladica.
Njene oči sive blage
Još su, još su tako drage...
Samo onaj neočešljan svat
Nestrpljivo gleda crni sat.
Čeka, da se javi zvonce
Resko, hladno, bešćutno
Ko kirurg kad čupa konce,
A bi veće kišovito, mutno.
Pozvati će prvog sad,
Da uđe istresti svoj jad.
Za ostale pak i nadalje
Vrijeme teče i istijeće
Svojim tekom nemilice
Kao dječje suze
Potokom niz lice:
Zvono al' nepokretno
Nijemo stoji
Nezainteresirano,
Da nečjije misli broji.
Tišina...
Bez kašljučanja...
Bez ogledavanja...
A tada, iznenada
Jetko zvekne,
Kao učitelj kad
Nemirnima drekne:
M i i r r r r ...
Potom, u čekanju opet svačije,
Vrijeme prošlosti drugačije,
Kaleidoskopskog trajanja,
Svakom reda njegove slike prolaznosti
Jednu za drugom, bez odvajanja...
Splet slika posta: ružno lijepa prošlost
I sadašnjost dakako...
A budućnost...? Što je budućnost?
Je li ona možda nekako:
Kad jedno drugo zvonce
U sunčanoj daljini
Sa surog zvonika
U čumpresa sjeni,
Obznani i oglasi još posljednji
Zvonko - sjetni pozdrav meni...?
Iz zbirke OTKRIVANJE, 2001. god.
Domoljubac - Zvonimir Tomac
Post je objavljen 06.11.2011. u 15:29 sati.