Kada smo majku sahranili u tuđem svijetu, uz tugu zbog njenog vječnog odlaska, patila sam i zbog malog broja ljudi koji su je ispratili. Neminovna je bila usporedba s očevim davnim odlaskom od kog se oprostio svojim prisustvom gotovo cijeli naš grad.
Nije sam broj u tim trenutcima ni bitan, ali u kasnijim razmišljanjima ostaje obitelji kao jedan od utješnih pokazatelja koliko je netko tvoj i drugim ljudima za života značio.
Znala sam tad da je rat uzrok što je njena sahrana sličila na zapamćene scene iz američkog filma: najbliža rodbina i nekoliko prijatelja stečenih u inozemstvu bacaju cvijet. Također sam tad znala da je, za razliku od mnogih u ratu prognanih, izbjeglih, raseljenih, umrlih i stradalih, majka imala „sreću“ da joj se bar na sprovodu okupe kćeri i unuci.
O svemu ovom sam danas po tko zna koji put ponovo razmišljala čitajući članak o životu i smrti nekad popularne pjevačice zabavne glazbe Ane Štefok. U sjećanje mi se vratio jedan davni koncert kojim je obilježeno svečano otvaranje nove škole u selu Blatna u blizini mog rodnog grada. Bio je to kulturni događaj kojem se mama posebno radovala jer je uz sve gostujuće iz Zagreba jako voljela i Anu Štefok i Višnju Korbar. Kako je tata i službeno prisustvovao svečanosti učestvujući u svim prethodnim pripremama, mama je bila ta koja je sestru i mene vlakom vodila na koncert. Sestra je tad već slušala neku drugu muziku do koje ja još nisam bila skroz stigla nego sam više slijedila mamin ukus, pa sam nakon dobivenog autograma od glavnih učesnika i svega viđenog, bila presretna. Znam da sam godinama iza tog, kada se moj muzički ukus iz temelja promijenio, još uvijek nailazila na Aninu sliku s originalnim potpisom i s radošću se sjećala tog za to vrijeme velikog kulturnog, a za moju obitelj prijatnog i značajnog događaja. Sjećam se i tog, da je majka pričala najviše o Aninim pjesmama, a tata o Višnjinim očima. A danas sam se uvjerila da još pamtim i tad otpjevane riječi:
Anu Štefok nisam godinama vidjela u javnosti, niti sam bila što znala o njenom životu.
Prije sedam godina jedna od naših eminentnih starijih i još aktivnih umjetnica u tv emisiji na temu Sreća, rekla je da uz male stvari koje je čine sretnom, velikom srećom smatra kada uspije podmiriti mjesečne račune, tj. režije. Tad mi je to zazvučalo gotovo nevjerojatno s obzirom na njenu poziciju na glazbenoj sceni.
Danas, i ne.
U međuvremenu su životi većine postali još teži...
Ni detalji teškog Aninog života nisu me iznenadili.
U vremenu u kojem i glumce skidamo s vješala i ispraćamo ih bez dostojanstva, brojeći im popijene čašice; u zemlji u kojoj pjesnici odlaze bez organizirane pratnje učenika koji su stihove o „nevinijim rukama“ pamtili još iz vremena svojih baka, ništa više mene ne čudi...
Samo me još uvijek rastuži, što i živimo, i umiremo... „poniženi i uvrijeđeni“...nažalost, većina.
Post je objavljen 04.11.2011. u 20:04 sati.