Hodam tako hodnicima mojeg života
i pronalazim urne nekih bivših prijatelja
razgovaram s njima
prisjećam se
dok hodniku kraja se ne nazire,
no, nekako se sužava, biva sve uži i uži, tjesniji
i sve manje ima mjesta kako se približavam sadašnjem trenu
u kojem mogu "pohraniti" još pokoju urnu već prošloga vremena.
Žao mi je što nema prozora na tom hodniku vremena,da dopre sunca kroz mozaik staklenih želja
te jedina svijetlost koja mi obasjava put je svijetlost svijeće upaljenje u razgovorima sa mojim mrtvim prijateljima
njihov smijeh,njihov dodir.
Radovati se još jednoj urni koja ukrašava zidove hodnika čini mi se besmisleno, uspomene na njih ne bude nadu, nego tugu stoga, zaustaviti se korakom i željeti biti dio urne samo je vlastiti vapaj iz metalne kutije u nečijem tuđem hodniku...
Post je objavljen 03.11.2011. u 14:30 sati.