Ja, mislio sam
da gradim svijet,
unutar mene grad
na kojima su vrata od zlata
na kojima vječna straža ljubavi moje
očekuje te
da ti se pokloni i sprovede u Palaču
koju sam samo za Tebe pospremio
na postelju od svile polegne
i da usneš snovima mojim.
Sada, vidim, da pustoš i vjetrovi
razmiču baldahin koji poprima boju jeseni
dok lišće po stolu leti
namješten za čaj u dvoje
ja sam sjedim u Palači toj
osluškujući huk samoće
za trublju, ja daha nemam
niti nade da netko će doći...
Post je objavljen 03.11.2011. u 13:26 sati.