Marketing
Madonnino, rukom napisano pismo Stephenu Lewickiju!
21-godišnja Madonna poslala je svoje fotografije i rukom napisan životopis amaterskom filmašu Stephenu Jonu Lewickom. Javljala mu se na oglas u Backstageu u kojem se tražila uloga za niskobudžetni film, tip domine.
Lewicki se prisjeća:'Tražio sam vatrenu, seksi, dominantnu djevojku ranih dvadesetih godina koja zna glumiti. Dobio sam oko 300 pisama u većini kojih su bile fotografije od 20x25 cm na sjajnom papiru i životopisi koji su se razmetali ljetnim radnim iskustvom i svi su bili krajnje dosadni. Već sam bio posve razočaran kad sam stigao do posljednje omotnice.'
Kad je Lewicki otvorio omotnicu, našao je Madonnin životopis, dvije fotografije 7x12 cm u boji, jedna crno-bijela od 20x25 cm kao i rukom pisano popratno pismo na tri stranice... koje još uvijek čuva.
Dragi Stephen,
Molim te oprosti na neformalnom rezimeu. Nisam bila u zemlji nekoliko mjeseci i kad sam se vratila, otkrila sam da sam zagubila mnoge papire. Uključujući i rezime.
Rođena sam i odrasla u Detroitu u državi Michigan gdje sam karijeru počela drskošću i mušičavošću. Kad sam bila u petom razredu, znala sam da želim biti časna ili filmska zvijezda.
9 mjeseci u samostanu odvratilo me od ovog prvog. Dok sam pohađala srednju školu postala sam lagani šizofrenik, s obzirom da se nisam mogla odlučiti između razredne djevice i one druge vrste. Oba dvije imale su svoje vrijednosti, koliko vidim. S 15 godina sam počela redovno pohađati sate baleta i slušati baroknu glazbu, te sam polako, ali sigurno počela razvijati odbojnost prema svojim školskim kolegama, nastavnicima te prema srednjoj školi općenito. Uz samo jednu iznimku, a to je bila dramska grupa. Jedan sat, svaki dan, sastajali su se megalomani i egoisti da bi se natjecali za ulogu i raspravljali o interpretaciji.
Potiho sam obožavala svaki trenutak kad su sve oči bile uprte prema meni, pa sam mogla vježbati ljupkost i sofisticiranost, da bi se pripremila za vanjski svijet.
Moja beskonačna nestrpljivost progurala me jednu godinu ranije od srednje škole i tako sam završila u Školi umjetnosti na Sveučilištu u Michiganu, studirajući glazbu, umjetnost i ples, sudjelovajući redovno u mnogim kazališnim produkcijama.
Nakon 2 godine izolacije i utopije, umirala sam za izazovom, pa sam se preselila u New York i odustala od fakulteta.
Prvo sam se koncentrirala isključivo na ples i u 2 mjeseca pridružila sam se modernom plesnom društvu (Pearl Lang). Odradila sam 3 sezone i imala turneju po Italiji, ali ples me nije ispunjavao kao što sam mislila da će, a Pearlovi psihotični načini su me narušili. Ostala sam plesati samo s nekim malim plesnim skupinama (Walter Nicks, Peggy Harrel, Ailey III) , pjevajući u New Wave bendu, radeći s filmašem (Eliot Fain) i pozirajući kao model umjetnicima i fotografima.
U svibnju 79 neki francuski producenti (Aquarius Label) vidjeli su me kako pjevam i plešem na audiciji i pozvali me u Europu, da bi od mene stvorili pjevačicu. Apartman u 36 i 10. Av. i dijeta od kokica učinila je tu odluku jednostavnom.
Došla sam u Pariz sa sporazumom, da ću nakon par mjeseci rada u glazbenim studijima, i upoznavanjem s diskografskom industrijom, odlučiti hoću li potpisati ugovor s njima. Nakon 2 mjeseca restorana, klubova i odvlačenja u druge zemlje svakog vikenda, i radeći s biznismenima, koji nisu imali veze s glazbenom produkcijom, znala sam da taj život nije za mene. Ostala sam u Parizu još jedan mjesec, osjećajući se bezvoljno i neproduktivno, nisam više mogla podnijeti parišku sterilnost i beskućništvo, pa sam se vratila u N.Y. Tu sam već 3 tjedna, radim sa svojim bendom, učim svirati bubnjeve, idem na sate plesa i čekam svoj 20-ti rođendan.
by Barbara
Post je objavljen 03.11.2011. u 11:11 sati.